U Mostar je došao tiho, kroz političke kanale, bez tendera, bez javne debate. Predstavljen kao “spasitelj” posrnulog Aluminija, izraelski biznismen Amir Gross Kabiri u samo nekoliko godina postao je jedan od najutjecajnijih ekonomskih aktera u Bosni i Hercegovini. A onda – nestao.
Danas se sve češće postavlja pitanje: Da li je Kabiri bio investitor ili paravan za nešto mnogo ozbiljnije?
Kabiri je ušao u BiH uz punu podršku Dragana Čovića i HDZ-a. U trenutku kada je mostarski Aluminij bio pred gašenjem, došao je kao “strateški partner”. Nije bilo javnog poziva, nije bilo finansijske provjere, nije bilo planova o dugoročnoj održivosti.
Iako se javno govorilo o revitalizaciji industrije, Aluminij je zapravo prešao u ruke firme Kabirija — M.T. Abraham Group — uz minimalnu cijenu zakupa i bez stvarnog preuzimanja odgovornosti za dugove ili radnike.
I dok je javnost slavila “povratak proizvodnje”, stvarne poslovne aktivnosti bile su u sjeni. Prema više novinarskih istraga, većina proizvedenog aluminija završavala je u Rusiji – i to čak i nakon uvođenja međunarodnih sankcija zbog agresije na Ukrajinu.
Istovremeno, nikada nije objavljen stvarni ugovor između Aluminija i firme Kabirija. Nema izvještaja, nema podataka o porezima, o radničkim pravima, o tokovima novca. Sve je bilo pod velom “poslovne tajne”.
Kabiri nije bio samo biznismen. Ubrzo je postao počasni konzul Izraela u BiH. Postao je i glavni finansijer mostarskog Zrinjskog. Povezao se s kulturnim i vjerskim institucijama, pozicionirao kao “dobročinitelj” — sve dok nije krenuo talas optužbi.
Optuživali su ga da širi netrpeljivost, da koristi diplomatski status za prikrivanje prijetnji, da zloupotrebljava položaj. Gradonačelnica Sarajeva podnijela je krivičnu prijavu zbog ozbiljnih prijetnji i uznemiravanja. Federalna policija zaprimila je još nekoliko slučajeva – ali ni jedan nije dobio sudski epilog.
Odjednom, Kabiri nestaje iz javnosti. Nema ga na događajima, ne oglašava se, ne dolazi u Mostar. Aluminij Industries šuti. Institucije — takođe. Niti jedna pravosudna, finansijska ni sigurnosna agencija nije pokrenula ozbiljnu istragu. Kao da niko ne želi ni pipnuti slučaj.
Sve što znamo vodi ka jednom zaključku: Kabiri nije došao da razvija Bosnu i Hercegovinu. Došao je jer mu je dozvoljeno. Da preko formalno legalnih mehanizama uđe u strateški sektor, izveze resurse, sakrije tokove i – nestane kad obavi posao. U ovom trenutku, institucije su na testu. Ako šute i dalje – postaju saučesnici. Ako ne istraže poslovanje Aluminija, izvoz ka Rusiji i ulogu domaćih političkih aktera – onda je jasno da je Kabiri bio samo figura u mnogo većem sistemu prikrivanja.