Veza između Islamske zajednice u BiH (IZBiH) i Stranke demokratske akcije (SDA) traje više od tri decenije. Od samog početka 1990-ih, taj odnos je od ideološke bliskosti prerastao u institucionalnu simbiozu. SDA je pružala političku i finansijsku zaštitu IZBiH, dok je Islamska zajednica uzvraćala vjerskim legitimitetom i društvenim uticajem.
U praksi, to je značilo da su se kroz mrežu džamija, hutbe i medrese kreirale političke poruke koje su oblikovale bošnjačku javnost. Mnogi lokalni odbori SDA i medžlisi IZBiH djelovali su kao dva krila iste strukture moći.
Zato pad SDA s ključnih nivoa vlasti – i dolazak Trojke – nije samo politička promjena. Za mnoge unutar Islamske zajednice to je egzistencijalna prijetnja: gubitak pristupa, uticaja i neformalne zaštite koja je godinama bila dio sistema.
Trojka kao simbol kontrole i sekularizacije
Koalicija Trojke (SDP, NiP, Naša stranka) donijela je novi ton u upravljanje državom – više institucionalni, manje ideološki. Naglasak na transparentnost postaje sve snažniji, revizije i finansijske kontrole su sve učestalije. To znači da bi se, prvi put, i vjerske institucije mogle naći pod reflektorom jer primaju i prikupljaju ogromna javna sredstva.
To u IZBiH izaziva nelagodu. Jer Trojka ne napada vjeru – ali dovodi u pitanje privilegije koje su godinama bile neupitne.
Ako se uvedu revizije grantova, objava bilansa i kontrola vakufskih fondova povezanih s javnim budžetom, IZBiH gubi status “nedodirljive sfere”. Time se mijenja ravnoteža moći na koju je SDA godinama pazila da ne dira.
Upravo zato se sekularna retorika Trojke u vrhu IZ-a tumači kao “anti-islamska”, iako je u suštini riječ o uvođenju reda u javne finansije.
Zašto je SDA bila idealan partner islamskoj zajednici?
SDA je, uprkos korupciji, nepotizmu i klijentelizmu, za IZBiH bila pouzdan saveznik. Nije propitivala tokove novca prema vjerskim institucijama, nije tražila revizije humanitarnih fondova, i nije dirala u kadrovske odnose između imama i lokalnih vlasti.
Zauzvrat, Islamska zajednica je kroz hutbe i javne poruke održavala narativ o SDA kao “zaštitniku vjere i nacije”.
To partnerstvo je donosilo obostranu korist:
- SDA je dobijala glasačku bazu i moralni legitimitet.
- IZBiH je dobijala politički mir, finansijsku sigurnost i simbolički uticaj na državne odluke.
U tom sistemu niko nije imao interes da se preispituju troškovi, izvještaji ili donacije – jer bi svaka transparentnost narušila međusobno povjerenje.
Strah od gubitka monopola nad narativom
Trojka ne samo da mijenja političku logiku, nego i komunikacijsku. Umjesto populizma i identitetskog mobilisanja, njeni kadrovi češće govore o digitalizaciji, tržištu rada, EU integracijama i javnim reformama.
To je diskurs u kojem vjerska retorika gubi moć.
Za IZBiH, to znači da bi po prvi put nakon rata Bošnjaci mogli politički funkcionisati bez religijskog posrednika – što se u vrhu zajednice vidi kao prijetnja, a ne kao prirodan razvoj demokratskog društva.
Zato se u dijelu javnih obraćanja iz Islamske zajednice sve češće čuju poruke koje podsjećaju na političke parole: o “odbrani identiteta”, “moralnoj dekadenciji” i “ugroženosti vjere”. U stvarnosti, riječ je o odbrani statusa, ne o odbrani islama.
U tom kontekstu, SDA se za IZBiH i dalje doživljava kao manje zlo.
Iako kompromitovana korupcijom, ona je predvidiva – garantuje kontinuitet, finansijsku sigurnost i prepoznatljiv model saradnje.
Trojka je, naprotiv, nepoznanica: najavljuje reforme koje bi mogle raskrinkati veze politike, vjere i novca.
Zbog toga se u nekim krugovima Islamske zajednice više strahuje od “revizora iz Trojke” nego od Dodika ili Čovića.
Jer dok srpski i hrvatski lideri predstavljaju vanjske prijetnje, Trojka donosi unutrašnju transformaciju – promjenu odnosa između države i vjerskih institucija.
Nije riječ o vjeri, nego o moći
Srž problema nije u vjeri, nego u strukturi moći koja se gradila trideset godina. Trojka ne prijeti islamu, nego poretku koji je vješto zamaglio granicu između vjerskog i političkog uticaja. Islamska zajednica, svjesno ili ne, brani taj poredak – jer svaka institucionalna transparentnost znači gubitak uticaja.
SDA je, u tom pogledu, više od političke partije. Ona je štit sistema privilegija koji počiva na vjeri kao sredstvu, a ne cilju.
I zato, dok Trojka priča o kontroli potrošnje, unutar Islamske zajednice se govori o “ugroženosti islama”.
U stvarnosti, to nije strah od ugroženosti islama i prava vjernika – to je strah od gubitka moći i uvođenja transparetnosti u Islamsku zajednicu.