Poništavanje zakona koje je sam gurao – od imovine, preko neprimjenjivanja odluka Suda BiH, do izbornog zakona RS – Dodik pokušava prikazati kao “taktičko povlačenje”. Ali istina je surovija: riječ je o potpunoj političkoj kapitulaciji, dokazanoj pravosnažnom presudom i gubitkom institucionalne moći.
SNSD, koji je godinama gradio legitimitet na otporu prema državi, sada pred američkim ultimatumom poništava upravo ono što ga je definisalo.
Kad se više ne može hvaliti pobjedama, Dodik se okreće starim neprijateljima: muslimanima, strancima i opoziciji. Takva retorika više ne mobiliše, nego umara. Ona otkriva nemoć: čovjek koji je godinama prijetio da će “braniti Srpsku do posljednjeg zakona” sada optužuje druge jer te zakone sam poništava.
Njegove nove izjave – “muslimani su namjestili izbore”, “Srpska zemlja su RS i Srbija” – samo su pokušaj da skrene pažnju sa činjenice da su upravo ti izbori posljedica njegovih političkih grešaka i pravosnažnih presuda.
Propast mita o “nepokolebljivom lideru”
Nekada je Dodik kontrolisao svaki medij, svaku odluku i svaki ton javne rasprave. Danas ga sudovi, međunarodne institucije i unutrašnji strah od raspada stranke tjeraju da sprovodi odluke koje je do jučer nazivao “izdajom”.
Ta simbolička transformacija – od vođe koji prijeti, do vođe koji izvršava – označava kraj njegovog političkog mita. I umjesto priznanja poraza, bira ono što najbolje zna: galamu i zamjenu teza.
Njegove izjave o “muslimanima koji namještaju izbore” služe kao kratkotrajna mobilizacija baze, ali dugoročno potkopavaju RS – jer umjesto da rješava probleme, Dodik ponavlja iste parole koje više nikog ne ubjeđuju.
Kad lider počne izmišljati neprijatelje da bi sakrio vlastiti poraz, to više nije politika – to je panika. Dodik danas ne brani Srpsku. On brani samo sebe.