Federacija Bosne i Hercegovine danas pokazuje dvije potpuno različite slike života. U Kantonu Sarajevo, kojim upravlja koalicija Trojka (SDP, NiP, Naša stranka), bilježi se rast plata, ulaganja u javne servise i snažniji socijalni programi.
U Srednjobosanskom kantonu (SBK), gdje već godinama dominira SDA, građani se suočavaju s rastom troškova života, dok plate ostaju iste — osim kada ih vlada Federacije zakonski poveća.
Prosječna neto plata u Federaciji BiH iznosi oko 1.628 KM, ali iza te brojke krije se dubok jaz. U Kantonu Sarajevo prosjek je 1.887 KM, što je značajno iznad federalnog prosjeka, dok je u SBK prosječna plata tek 1.348 KM — najniža u Federaciji.
Razlika nije samo u brojevima, nego u načinu upravljanja. U Sarajevu se planira, investira i ulaže. U Srednjoj Bosni se administrira, improvizuje i čeka da neko drugi nešto riješi. U Sarajevu se troši na projekte koji direktno koriste običnim ljudima, dok se u Srednjoj Bosni novac uglavnom preusmjerava u administraciju, stranačke kadrove i firme bliske vlasti preko tendera i poticaja.
Sarajevo pod Trojkom: rast troškova, ali i standarda
Niko ne poriče da su troškovi života u Sarajevu porasli.
Cijene hrane, energenata i stanarina sve su više, ali se istovremeno bilježi rast plata, kao i širenje socijalnih i infrastrukturnih programa.
Kantonalna vlast predvođena Trojkom (SDP, NiP i Naša stranka) tokom protekle tri godine usmjerila je najveći dio budžeta upravo prema građanima.
Rasle su plate u javnom i privatnom sektoru, uvedene su subvencije za učenike i studente, a roditelji i porodilje konačno imaju naknade koje prate stvarne troškove života.
Istovremeno je modernizovan javni prijevoz: Sarajevo je dobilo novu tramvajsku prugu i desetine novih tramvaja i trolejbusa, što je prvi ozbiljan infrastrukturni pomak nakon četiri decenije. Kanton je uveo i subvencije grijanja te pokrenuo digitalizaciju administracije, što smanjuje troškove i ubrzava javne usluge.
Drugim riječima, Sarajevo jeste skuplje, ali građani od tog troška imaju i korist. Troškovi života rastu, ali ih prati i rast prihoda, ulaganja i javnih usluga.
Srednjobosanski kanton: cijene rastu, plate stagniraju
U Srednjobosanskom kantonu slika je suprotna. Troškovi života su slični kao u većim gradovima, ali plate su znatno niže, a socijalnih programa gotovo da i nema.
Cijene kirija u Travniku porasle su i do 40% posto u dvije godine. Hljeb, brašno i pekarski proizvodi skuplji su i do 50%, a cijene nekretnina rastu zbog povećane potražnje dijaspore i nedostatka ponude.
U isto vrijeme, kantonalna vlast ne donosi mjere kojima bi ublažila teret običnih ljudi.
Plate u SBK-u rastu jedino kada to zakonski nametne Vlada Federacije.
Kanton samostalno ne provodi politike koje bi povećale minimalac, subvencionisale troškove studenata, roditelja ili porodica s više djece.
Dok građani sve teže žive, vlada se i dalje oslanja na obrasce upravljanja iz prošlog desetljeća – zapošljavanje po stranačkoj liniji, budžetsku inertnost i nepostojanje razvojnih planova.
U Srednjobosanskon kantonu problem nije samo niska plata, nego i to što vlast novac troši bez ikakve svijesti kome bi on trebao koristiti.
Društvena dimenzija: ulaganje u ljude ili u stranku
U Kantonu Sarajevo, politika je u posljednje četri godine postala konkretna – vidljiva na ulicama, u školama i na računima ljudi. Studenti i učenici imaju besplatan prijevoz, subvencije za smještaj i stipendije.
Porodilje i roditelji ostvaruju redovne i povećane naknade, a socijalno ugroženi imaju veća izdvajanja za energente i grijanje. U Srednjoj Bosni, takvih mjera nema. Učenici i studenti i dalje sami plaćaju prijevoz, roditelji sami snose troškove djece, a socijalna pomoć se dijeli selektivno i skromno.
Ta razlika nije ideološka, već civilizacijska. Jedna vlast ulaže u ljude, druga u vlastitu mrežu firmi i tzv. “botova”.. Jedna koristi budžet da olakša život građanima, druga da ga zadrži za „svoje firme“.Zato Kanton Sarajevo napreduje, a Srednjobosanski već 20 godina stoji u mjestu.
Ta razlika sve je jasnija – između politike koja dijeli privilegije i one koja dijeli koristi. Bosna i Hercegovina se danas ne dijeli samo na entitete, već na dva modela upravljanja: jedan koji gradi i razvija, i drugi koji troši i održava stare privilegije.