Pokrenuti su novi pregovori oko formiranja vlade u Unsko-sanskom kantonu bez SDA – NiP bi mogao dobiti premijersko mjesto, dok su u igri i SDP, NES, SBiH i Pomak.
Unsko-sanski kanton (USK) ponovo je u epicentru političkih previranja. Pregovori o formiranju nove vlade bez Stranke demokratske akcije (SDA) ušli su u završnu fazu, a u cijelu priču uključene su gotovo sve relevantne političke snage — od SDP-a i NiP-a, preko NES-a i Stranke za BiH, pa do lokalnog Pomaka.
Ono što se čini kao još jedan pokušaj rekonstrukcije vlade u Krajini, u suštini je ogledalo šire političke borbe u Federaciji: SDA brani svoja uporišta, dok Trojka pokazuje da je spremna na političke prodore čak i u krajevima gdje nema vlastitu razvijenu infrastrukturu.
Prema informacijama dostupnim domaćim medijima, nova većina se pokušava dogovoriti o raspodjeli resora. NiP bi dobio premijersku poziciju, SDP tri ministarstva, NES četiri, a Stranka za BiH jedno. Pomak, koji već učestvuje u vlasti, ostaje važan jezičak na vagi.
Ovakva raspodjela otkriva da Trojka, iako relativno slaba na terenu, zna iskoristiti trenutak i kroz političke aranžmane doći do ključnih pozicija. Upravo to se sada pokušava u USK-u: napraviti proboj tamo gdje je SDA decenijama dominantna. Podsjetimo, u maju ove godine NES je pokušao da preuzme vlast, ali je plan propao u posljednjem trenutku. SDA je vješto reagovala i povukla DF u vlast, čime je osigurala dodatna dva glasa i sačuvala većinu. Taj događaj pokazao je slabosti opozicije, ali i spremnost SDA da brzo manevriše i “kupuje” saveznike.
Ipak, septembarski pregovori pokazuju da Trojka i partneri nisu odustali. Naprotiv, spremni su da ponove pokušaj i da, po potrebi, naprave nove ustupke sa lokalnim liderima kako bi SDA gurnuli u opoziciju.
SDA odgovara narativom “spoljašnjih pritisaka”
Na sve ove pokušaje SDA reaguje oštro. Hamdija Abdić Tigar je posjetu visokog predstavnika Christiana Schmidta Bihaću nazvao “predigrom” za rušenje vlade, sugerišući da se radi o vanjskim pritiscima. Ovaj narativ SDA koristi da bi homogenizirala svoje biračko tijelo i predstavila se kao jedina snaga koja brani “krajiške interese” od političkog inženjeringa.
Upravo ovdje dolazimo do ključne tačke. Trojka u Krajini nema razvijenu mrežu i operativnu infrastrukturu kakvu ima SDA, koja godinama gradi lokalne odbore, kadrove i biračku bazu. Ipak, Trojka pokazuje da se može nametnuti kroz političke prodore, koristeći pregovore, savezništva i pritisak centrala da dođe do vlasti.
Trojka, iako često spora i nesigurna na terenu, spremna je na strateške zahvate i zna se nametnuti kao alternativa. Ako u Krajini uspije formirati vlast, to će biti dokaz da može ostvariti rezultate i tamo gdje je objektivno slabija.