U posljednjih godinu dana niz događaja u Bosni i Hercegovini izgledao je kao pažljivo pripremana igra za secesiju – od vjerskih provokacija i saobraćajnih blokada, preko Dodikovih međunarodnih posjeta, do udara na namjensku industriju i murala Ratku Mladiću. Ključno pitanje je: ima li vladajuća Trojka strategiju da to zaustavi?
Presudni udar protiv secesije desio se tiho: Dodik je naivno uveden u pravosudni proces koji je završio pravomoćnom presudom. Time je faktički ostao bez legalnog oslonca za ulogu predsjednika RS-a. Operativno gledano, ovo je primjer kako se politička kriza vraća u okvire zakona i procedura – i pretvara u hendikep za aktera koji računa na „sivu zonu“. Krajnji efekat je da Dodik sada manevriše s manje pravne zaštite i više reputacionog tereta.
Snimci pokrivenih žena koje na prvi pogled obavljaju molitvu na javnim površinama u hercegovačkim sredinama bili su test identitetsko-vjerske eskalacije. Najavljeni skupovi i kontra-reakcije nisu dozvoljeni da „uhvate zamah“. Policijske strukture su hladno i rano intervenisale; ni Bošnjaci ni Hrvati nisu uvučeni u zamku. Ovo pokazuje da vladajuća Trojka upravlja “temperaturnim ventilom” prije nego što se sistem pregrije.
Drugi hibridni udar je ciljao želudac i živce običnih ljudi: blokade na isti dan kada poskupljuje struja. Iako Dodik i potencijalno srpske obavještajne službe nisu glavni organizator blokada – oni su pokušali iskoristiti priliku da se nanese ogromna šteta Bosni i Hercegovini. Scenarij je bio osmišljen na 10–15 dana nervoze i nestašica osnovnih namirnica i goriva – kada bi uslijedio opšti bunt. Premijer Federacije je ušao u direktne pregovore i za kratko vrijeme spustio rampe. Pokazalo se da brzina i kanali pregovora ponekad vrijede više od „demonstracije sile“.
Pokušaj sabotaže proizvodnje kalibarske municije u Federaciji kroz blokadu isporuka baruta
Obustava isporuka baruta kompaniji Igman Konjic sada , jednom od najvećih proizvođača municije u regiji i stubu namjenske industrije Federacije BiH, nije bila slučajnost niti puki „trgovački problem“. Radi se o prvom direktnom i otvorenijem koraku iz Srbije usmjerenom prema vojno-industrijskim kapacitetima Federacije.
Barut je sirovina koja nema alternativu i bez koje se kompletna proizvodnja malokalibarske i artiljerijske municije zaustavlja. Time se udara na „usko grlo“ procesa: dok su mašine, radna snaga i tržište tu, bez baruta linije staju. Igman izvozi stotine miliona komada municije godišnje i njegovi proizvodi su traženi u NATO državama i na globalnom tržištu, posebno nakon početka rata u Ukrajini.
Blokadom isporuka baruta, Vučić i beogradski stratezi željeli su pogoditi tačno ono mjesto gdje Federacija ima i najveću konkurentsku prednost i najveći značaj za saveznike. Ali reakcija vlasti u Federaciji pokazala je da je prijetnja pravilno procijenjena i da postoji plan B.
Krenulo se u traženje alternativnih lanaca snabdijevanja barutom iz drugih država. Iako je globalna potražnja rekordna, Federacija ima oslonce kroz NATO, EU i Tursku, koji ne mogu dopustiti da se jedna od rijetkih uspješnih tvornica municije na Balkanu ugasi. Iz dugoročne perspektive, najavljeno je uspostavljanje domaće barutane. O tome su govorili i ministar odbrane i drugi zvaničnici Federacije. Ako se projekat realizuje, Federacija će prvi put imati zatvoren ciklus namjenske proizvodnje – od baruta do gotove municije – što znači potpunu stratešku autonomiju u proizvodnji. Ovim je poslana jasna poruka: pokušaj sabotaže ne samo da neće oboriti Igman, nego je ubrzao procese da Federacija osamostali kritične resurse. Na strateškom nivou, to znači da će nakon kratkog perioda prilagođavanja Federacija izaći jača, sa vlastitim barutnim pogonom i većom otpornošću na vanjske pritiske.
Međunarodna dimenzija urušavanja Dodikove pozicije: zatvaranje prostora u EU
Na polju vanjske politike, ministar vanjskih poslova je efikasno plasirao narativ o Dodiku kao “ruskom igraču“ – koji destabilizira Zapadni Balkan. U trenutku globalnog otpora ruskom uticaju, to u Briselu i glavnim prijestolnicama diže prag opreza. Efekat je dvostruk: sankcije i reputacijska izolacija teže padaju, a svaki Dodikov pokušaj da se prikaže važnim na međunarodnoj sceni ostaje bez stvarne težine – čak i kada se slika sa liderima u Rusiji, Mađarskoj ili Izraelu.
Uz diplomatski vektor, resorni potezi prema saveznicima (SAD, Turska, EU) doveli su do paketa donacija Oružanim snagama kakvih nije bilo decenijama: oklopna vozila, helikopteri, sistemi protuzračne odbrane, bespilotne letjelice i dronovi.
U kombinaciji s rastom namjenske industrije u Federaciji (haubice, minobacači, domaća rješenja i razvoj bespilotnih sistema), mijenja se taktička slika. Poruka odvraćanja više nije samo politička – postaje tehničko-operativna.
Trojka je mudrom politikom napravila unutrašnje pukotine unutar Republike Srpske i otvorila prostor za tamošnju opoziciju
Jedan od najmanje vidljivih, ali strateški najvažnijih efekata politike Trojke jeste činjenica da je stvoren prostor za djelovanje opozicije unutar Republike Srpske. Dok je Dodik godinama gradio narativ o „srpskom jedinstvu“ i monopolizirao politički prostor, Trojka je mudrom politikom izbjegavanja direktnih etničkih tenzija i smanjenjem unutrašnjih kriza u Federaciji učinila da opozicija u RS-u može slobodnije progovoriti.
Kada nema stalne političke vatre u Sarajevu, Dodik gubi retoričko gorivo koje mu omogućava da svaki opozicioni glas u RS-u etiketira kao „izdajnički“ ili „sarajevski“. Stabilnost u Federaciji otvara medijski i politički prostor u Republici Srpskoj. Nakon što je Trojka plasirala narativ o Dodiku kao “ruskom igraču” unutar EU, opozicija u RS-u je dobila novu tačku oslonca – oni sebe pred predstavnicima EU sada mogu predstavljati kao alternativu koja ne vuče narod u izolaciju i sankcije.
Institucionalnim pritiskom kroz presudu Suda BiH Dodik je pravosnažno osuđen i time formalno oslabljen. Opozicija iz Republike Srpske sada ima najjači argument kako Dodik više nema legitimitet da bude predsjednik.
Zašto je sve ovo bitno?
Dodikova snaga uvijek je ležala u tome da se predstavlja kao jedini legitimni glas Srba u BiH. Kada opozicija – PDP, SDS i drugi – počnu otvoreno kritizirati i osporavati njegove poteze, Dodik gubi dubinu sopstvenog fronta. To znači da više ne može računati na apsolutnu homogenost naroda niti na sliku da „cijela RS stoji iza njega“. Za Trojku, ovo je strateški multiplikator – bez da direktno ulaze u manji entitet, oni indirektno slabe Dodika time što održavaju stabilnost i međunarodni pritisak. Umjesto da Dodik konsoliduje narod u strahu od Sarajeva, sada mora objašnjavati zašto ga kritikuju i u Banjaluci i u Briselu. To je tačka u kojoj Dodik gubi inicijativu i mora igrati defanzivno na više frontova.
Dodik vodi izgubljenu bitku protiv vremena
Milorad Dodik danas se nalazi u poziciji koja podsjeća na šah-mat. Njegov prostor za manevar rapidno se sužava. Ako nastavi odugovlačiti i ne povuče nikakav potez, rizikuje da izgubi i de facto i de jure stolicu predsjednika Republike Srpske. Pravnomoćna presuda ga je već delegitimizirala, a opozicija u RS-u koristi svaki prostor da ga dodatno oslabi.
Vrijeme radi protiv njega, a svaki mjesec pasivnosti urušava njegov autoritet. S druge strane, ako pokuša reagovati silom – recimo, slanjem i korištenjem policije ili jačanjem potencijalno paravojnih struktura – pokreće domino efekat koji ga vodi u još goru poziciju. Međunarodna zajednica, već pripremljena sa narativom o Dodiku kao “ruskom igraču”, reagovala bi žestoko: uslijedile bi nove sankcije, nalozi za hapšenja i potpuna politička izolacija. U tom scenariju Dodik ne bi bio samo politički, nego i lično ugrožen – jer on danas ne ugrožava samo Bosnu i Hercegovinu već i veoma osjetljivu “europsku sigurnost.”
Dakle, kakav god potez da povuče – ili ga ne povuče – rezultat je isti: Gubitak moći i odlazak sa vlasti. Ovo je trenutak u kojem Dodik više nema inicijativu sa ozbiljnim šansama za uspjeh, a šahovska tabla već pokazuje nadolazeći kraj igre. Još uvijek može izazvati eskalaciju sukoba, ali krajnji ishod ove situacije ostaje isti.
Autor: F.T