U jeku otvorenih prijetnji iz Ruske Federacije, lideri stranaka Trojke — konkretno ministar vanjskih poslova Elmedin Konaković — pokrenuli su važan diplomatski potez: zatražili su sastanak s ambasadorima zemalja Kvinte (SAD, Njemačka, Velika Britanija, Francuska i Italija) kako bi razgovarali o prijetnjama koje ugrožavaju suverenitet i stabilnost Bosne i Hercegovine. Ova inicijativa označava prvi pravi pokušaj domaće diplomatije da strateški iskoristi vanjsku prijetnju u korist države, i to u nekoliko ključnih dimenzija.
Za razliku od prethodnih vlasti, koje su najčešće ignorisale ili relativizirale ruski utjecaj, aktuelna vlast koristi prijetnje iz Moskve kao okidač za mobilizaciju podrške Zapada. Ovo je rječit pokazatelj zrelosti u vanjskopolitičkom pristupu — ne paničariti, već iskoristiti situaciju za jačanje pozicije države. Godinama su predstavnici SDA šutjeli ili prikriveno tolerisali narative iz ruske ambasade. Takav pristup je omogućio Moskvi da se postepeno “oslobodi” i počne otvoreno prijetiti, kako politički tako i kroz poruke o “nestanku BiH”. Umjesto da se suprotstave, tadašnje vlasti su izbjegavale direktne diplomatske akcije, čime su izgubile mogućnost za jačanje međunarodne podrške.
Ministar vanjskih poslova Elmedin Konaković je primijenio ono što se u strategiji i borilačkim vještinama zove “džudo pristup” — koristiš snagu neprijatelja protiv njega. Umjesto defanzive, njegova reakcija je bila proaktivna: Ruske riječi sada služe kao dokaz međunarodnoj zajednici da je BiH meta vanjskih prijetnji, te da treba konkretnu pomoć kako bi se tome zajednički suprostavili. Pozivanje ambasadora Kvinte nije samo simboličan čin. To je jasan signal da BiH želi biti dio zapadnog sigurnosnog i političkog sistema, i da se odrekla ambivalentnosti prema antizapadnim silama. Takav potez tjera i Zapad da se pozicionira: ili će stati uz BiH, ili će prešutjeti rusku agresivnu retoriku.
Ovakvim manevrom vlast indirektno prisiljava SNSD i ostale otvoreno proruske političke strukture da se pozicioniraju. Svako ko ne osudi ruske prijetnje biva sve jasnije identificiran kao destabilizacijski faktor — kako domaćoj tako i međunarodnoj javnosti. Iako su rezultati spori i često nevidljivi javnosti, Bosna i Hercegovina je već profitirala od nove, zapadno orijentisane vanjske politike Trojke: Otvoreni su važni fondovi EU, ojačana je saradnja sa NATO savezom, drastično je smanjena izolacija BiH u diplomatskim krugovima – dok je povećana izolacija Dodika i Dragana Čovića.
Sada se, prvi put, koristi ozbiljan vanjskopolitički alat za reakciju na međunarodne prijetnje. Trojka, za razliku od prethodnih vlasti, razumije da u savremenoj diplomatiji ne pobjeđuju oni koji galame, već oni koji znaju kada i kako aktivirati saveznike. Ukoliko ovaj pristup potraje, BiH bi mogla, po prvi put nakon Dejtona, zaista stajati rame uz rame s partnerima, a ne u sjeni tuđih interesa.
Autor: F.T