Politička scena Bosne i Hercegovine ulazi u novu fazu. Ono što je do jučer izgledalo kao beskrajni ciklus kriza koje proizvodi Milorad Dodik, sada se prelama u tihoj, ali odlučnoj deeskalaciji.
Dok su domaći akteri godinama kalkulisali kako “ne provocirati RS”, američka administracija – uz otvorenu saradnju koalicije Trojka – odlučila je zatvoriti poglavlje Dodikove dominacije.
Rezultat: formalno povlačenje, političko stezanje i početak kraja jedne ere.
Američki “plan deeskalacije”
Sve je počelo onog trenutka kad je Vašington prepoznao da Dodik više nije izvor stabilnosti, nego sistemski rizik.
U diplomatskim krugovima u Sarajevu već se mjesecima govori o “američkom planu deeskalacije” – strategiji kojom se Milorad Dodik postepeno potiskuje iz institucionalnog prostora, dok se entitetske institucije vraćaju u okvir države BiH.
Prvi koraci već su vidljivi:
- Narodna skupština RS povlači sporne zakone i zaključke kojima su ranije negirane odluke Suda BiH i CIK-a
- Dio Dodikovih saradnika doživljava ublažavanje sankcija, ali uz eksplicitne zahtjeve za “potpunu normalizaciju odnosa”
- A iz Vašingtona u Sarajevo je stigao John Ginkel, krizni ambasador s mandatom da ubrza tranziciju i spriječi novi institucionalni kolaps.
Poruka je jasna: SAD više ne pregovara s Dodikom – pregovara jedino o njegovom političkom nasljeđu.
U Banjoj Luci, proces se prikriva retorikom o “mjerama deeskalacije”, ali svi znaci ukazuju da je riječ o kontrolisanom povlačenju.
Predsjednik NSRS Nenad Stevandić poručuje: “Ovo nije standardna situacija… možda ćemo biti i radikalniji.”
Dakle, “radikalizacija” o kojoj Stevandić govori nije prijetnja dodatnim potezima protiv države, već signal bazi SNSD-a da će RS morati činiti još veće ustupke – ali da to treba predstaviti kao “našu inicijativu, ne kapitulaciju”.
U praksi, RS pokušava balansirati – formalno se vraća u ustavni okvir BiH, ali istovremeno čuva interne mreže moći, kadrove i finansijske tokove.
To je tipična strategija preživljavanja: povući se taktički, a zadržati poluge kontrole. Ipak, u pozadini djeluje hladna logika međunarodne diplomacije – ona koju Dodik ne može nadmudriti.
Politička izolacija i kraj monopola
Jelena Trivić, liderka opozicije u RS-u, nazvala je to “kapitulacijom u dva čina” – najprije pred strancima, zatim pred OHR-om. Ta formulacija precizno pogađa suštinu: Dodik nije izgubio na izborima, nego u procesu institucionalne izolacije.
SAD i OHR su kroz pravni, diplomatski i finansijski pritisak demontirali njegovu “vertikalu moći”: od kadrovskih pozicija u pravosuđu, preko pristupa fondovima, do vanjskih političkih veza.
Za Vašington, Dodik je iscrpljena figura; za Brisel – prepreka evropskom putu BiH. Ono što je nekad bilo “ne dirajte Dodika da ne izazovete krizu”, sada je postalo “maknite Dodika da bismo imali mir”.
„IInvalidina Trojka” – kako ih je Dodik nazivao, potukla ga je na svakom polju
U ovom procesu, Trojka je odigrala presudnu, iako diskretnu ulogu.
Dok su drugi kalkulisali, Trojka je preuzela poziciju unutrašnjeg partnera američke strategije. Njeni lideri nisu ti koji vode obračun s Dodikom na frontu – oni drže političku pozadinu države.
Zadatak Trojke bio je dvostruk:
- Obezbijediti politički kontinuitet i institucionalnu stabilnost dok traje američki pritisak.
- Omogućiti međunarodnim akterima da djeluju kroz “domaće kanale”, a ne kroz novi nametnuti režim.
Zahvaljujući toj ulozi, američki plan nije izgledao kao intervencija – već kao “dogovor domaćih aktera uz podršku međunarodne zajednice”.
U obavještajnim krugovima to se zove meki prijelaz moći: rotacija sistema bez eskalacije.
Dodikova era se ne završava bukom – završava se povlačenjem, tišinom i gubitkom kontrole. Kao i svi autokratski projekti, nestaje kad izgubi podršku onih koji su mu godinama gledali kroz prste.