Premijer Nikšić je danas u svom saopćenju birao riječi pažljivo – govorio je o “zajedničkom interesu” i zahvalio Vučiću na razumijevanju. To je diplomatski jezik koji pred javnošću izgleda pomirljivo. Ali Vučić je primio poruku: ako Srbija nastavi blokadu – mi imamo poluge reciprociteta.
Premijer Federacije BiH Nermin Nikšić potvrdio je da je nakon direktnog razgovora s predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem dobio obećanje da će u roku od 48 sati biti ukinuta zabrana izvoza baruta, čime će se omogućiti nastavak snabdijevanja preduzeća Igman iz Konjica.
Tradicionalno se Srbija u regiji često percipira kao “težak igrač” – ima snažnu vojsku, centraliziranu vlast i veći politički uticaj u međunarodnim pregovorima. Ali ova kriza s barutom pokazala je da je međuzavisnost obostrana: Srbija ima barut, Bosna i Hercegovina ima eksploziv, kapisle i gotovu municiju. Ova ravnoteža znači da Beograd ne može donositi jednostrane odluke bez straha od kontramjera. Nikšić je to shvatio i iskoristio vrlo vješto – diplomatski, ali odlučno.
“Posebno zahvaljujem predsjedniku Vučiću na razumijevanju i naglašavam da smo se usaglasili kako je u zajedničkom interesu naših regionalnih ekonomija da radnici u regionu neometano obavljaju svoj posao”, kazao je Nikšić.
Na prvi pogled, radi se o klasičnoj diplomatskoj izjavi. Međutim, isticanje “zajedničkog interesa” zapravo je poruka o međuzavisnosti: dok BiH zavisi od baruta iz Srbije, srbijanska industrija zavisi od uvoza kapisla i eksploziva iz Federacije BiH. Samo u prvih sedam mjeseci ove godine, iz FBiH je u Srbiju izvezeno više od 14 miliona KM eksploziva i 28 miliona KM municije.
Drugim riječima, Nikšić je Vučiću jasno stavio do znanja da postoje i recipročne poluge pritiska – ako Srbija blokira barut, BiH može blokirati ključne komponente bez kojih srbijanska industrija ne može funkcionisati.
Iznenadni zaokret Aleksandra Vučića, dakle, ne treba posmatrati samo kao znak dobre volje, već prije svega kao rezultat realne procjene. Vučić je odustao od rigidne blokade jer je znao da bi recipročne mjere iz BiH pogodile i srbijansku privredu, otvarajući dodatne političke i ekonomske probleme u samoj Srbiji.
U regionalnoj i zapadnoj političkoj tradiciji, odlazak u prijestolnicu protivnika često se koristi kao simbol pokornosti. Time što je Nikšićev razgovor ostao u telefonskoj formi sa Vučićem, Nikšić je izbjegao taj simbolički nivo i pokazao da pregovara ravnopravno, sa jednake distance.
Nikšić je koristeći međusobnu zavisnost pokazao da, Beograd ne može jednostrano odsjeći BiH od ključnih resursa bez da i sama namjenska industrija u Srbiji ne pretrpi udarac.
Oslanjanje na jednog dobavljača, poput Lučana u Srbiji, pokazalo se kao strateška greška
U vojnoj industriji, najvažnije pravilo je diverzifikacija izvora. Zašto? Ako se ključna komponenta, poput baruta, nabavlja isključivo iz jedne fabrike ili jedne države, cijela industrija postaje ranjiva.
Dovoljna je jedna politička odluka ili tehnički kvar i kompletna proizvodnja staje. Srbija je to dokazala – uvođenjem zabrane izvoza baruta, za samo nekoliko dana paraliziran je rad Igmana i dovedeni u pitanje ugovori s međunarodnim partnerima. Ovakva ovisnost stvara situaciju u kojoj BiH postaje strateški taoc politike Beograda. Svaki put kada Vučić želi izvršiti pritisak na Sarajevo, on u rukama ima oružje u vidu blokade baruta. To se pretvara u stalnu prijetnju, jer čak i kratkotrajna blokada narušava povjerenje kupaca i partnera.
Kada postoji samo jedan dobavljač, on diktira i cijene i uslove. BiH je u toj poziciji slabija strana – primorana da prihvati sve što se ponudi. Dugoročno to znači više troškove proizvodnje i manju konkurentnost domaće namjenske industrije na svjetskom tržištu.
Namjenska industrija ne proizvodi samo za izvoz, nego i za vlastitu vojsku i strateške rezerve države. Ako BiH u kriznom trenutku ne može obezbijediti barut, ugrožava se sposobnost Oružanih snaga da održe borbenu spremnost. Takva ranjivost je ozbiljan sigurnosni problem.
Nikšićev nastup u ovoj krizi pokazao je mudru procjenu i vještinu diplomatskog pritiska – umjesto popuštanja pred blokadom, uspio je preokrenuti situaciju u korist BiH, istovremeno čuvajući dostojanstvo i interese radnika. Važno je naglasiti da je Igman u ovisnost o barutu iz Srbije došao mnogo prije mandata ove vlade, te da sadašnje rukovodstvo ne može snositi punu odgovornost za takvo naslijeđe. Upravo zato, Nikšićev zaokret i povratak snabdijevanja predstavljaju prvi korak ka ozbiljnijem promišljanju dugoročne sigurnosti namjenske industrije i smanjenju zavisnosti od jednog dobavljača.
Autor: F.T