Iako je na prvi pogled izgledalo da će se promjene odvijati samo u Sarajevu, u stvarnosti se počeo raspadati dugogodišnji sistem međusobno zavisnih političkih monopola: SDA kao jedini bošnjački stub, HDZ kao navodni jedini legitiman predstavnik Hrvata i SNSD kao centralna osovina u Republici Srpskoj. Kada je jedan od ta tri stuba pao, otvorio se prostor za prekompoziciju na svim stranama političkog spektra.
Prvo je pala SDA, onda je počeo padati Dodik, a sada je krenuo pad i Dragana Čovića
Nastanak novog hrvatskog političkog bloka od pet stranaka HDZ 1990, HRS, HNP, HSS i HDS, najavljen jučer u Sarajevu, predstavlja prvi ozbiljan pokušaj unutar hrvatskog korpusa da se razbije dominacija Dragana Čovića i HDZ-a BiH. Riječ je o procesu koji nije samo organizacijski, nego i simbolički: po prvi put nakon dužeg niza godina, hrvatske stranke pokušavaju zajednički nastupati bez političkog tutorstva HDZ-a.
Politička poruka ovog okupljanja je višeslojna. Prvo, ona sugerira da hrvatski glas u BiH nije jedinstven i da postoji značajan dio birača koji se ne identificira sa Čovićevim modelom partnerstva sa SNSD-om i politikom oslonjenom na stalnu blokadu institucija. Drugo, ona najavljuje mogućnost da se artikulacija hrvatskih interesa prebaci u institucionalni okvir, umjesto da ostane u domenu zakulisnih pregovora i etničkog uslovljavanja.
Najava zajedničkog kandidata za Predsjedništvo BiH dodatno potvrđuje namjeru da se ospori ustaljena logika u kojoj je HDZ imao pravo da nastupa kao monopolni tumač “hrvatskog interesa”. Čak i sama kandidatura, bez obzira na konačan izborni rezultat, mijenja političku arhitekturu: ruši se narativ da “ne postoji alternativa”, a biračko tijelo stiče prostor da bira, a ne samo da potvrđuje ono što mu je ponuđeno.
U tom smislu, novi blok ne prijeti HDZ-u brojevima u prvoj fazi, nego onim što je za Čovića najosjetljivije – legitimacijom. Jer, Čovićev politički kapital nije zasnovan isključivo na broju osvojenih glasova, nego na percepciji da predstavlja “jedinu autentičnu volju Hrvata”. Ako se ta percepcija naruši, HDZ više ne nastupa iz pozicije neupitne sile, već jedne od opcija, što dramatično mijenja odnose snaga u pregovorima na nivou države.
Paralelno jačanje opozicije u RS-u
Istovremeno, gotovo paralelno, u Republici Srpskoj jača opozicija koja sve otvorenije dovodi u pitanje poziciju Milorada Dodika. Sudski procesi, politički pritisci i ekonomska neizvjesnost stvorili su prostor u kojem opoziciona scena dobija zamah koji se dugo nije viđao. Iako Dodik i dalje kontroliše veliku mrežu institucionalne i medijske moći, prvi put nakon dužeg vremena balans se pomjera, a javni prostor više nije potpuno jednosmjeran.
Važno je naglasiti da ovi procesi nisu izolovani. Čović i Dodik godinama djeluju kao politički tandem koji međusobno čuva poziciju: udar na jednog uvijek slabi drugog. Smanjivanje utjecaja HDZ-a automatski otežava Dodiku poziciju u pregovorima i u kreiranju zajedničkih blokada, dok jačanje opozicije u RS-u umanjuje Čovićevu pregovaračku vrijednost, jer gubi partnera čija je moć prethodno bila gotovo neupitna.
Trojka se u toj dinamici pojavljuje kao ključni okidač. Ne zato što direktno napada ni Dodika ni Čovića, nego zato što je razbila političku matricu po kojoj je bošnjački glas bio centraliziran i neupitan. Čim je ta osovina oslabila, otvorio se prostor za političku raznolikost i kod Hrvata i kod Srba. To je promjena koja ima dugoročne posljedice: oslobađanjem političkog prostora nastaje mogućnost za pregovore bez ucjene i za vlast koja ne počiva na etničkim monopolima.
Političke posljedice neće biti trenutačne. Hrvatski blok tek treba dokazati organizacijsku koheziju i izborni kapacitet. Opozicija u RS-u mora potvrditi rast podrške na izborima i kroz institucionalnu borbu. U oba slučaja, ovo je faza postavljanja pozicija, a ne završnog obračuna.
Ono što je već sada jasno jeste da Bosna i Hercegovina ulazi u period u kojem se struktura moći mijenja iznutra — ne rušenjem sistema, nego smanjivanjem mogućnosti da bilo ko drži državu taocem.
U tome leži suštinska promjena: Suština je u tome da ovo nije borba ko će biti jači, nego da više niko ne može imati potpunu kontrolu.