Tragedija u Domu penzionera Tuzla, u kojoj je život izgubilo jedanaest ljudi, otvorila je pitanje odgovornosti i funkcionisanja socijalnih ustanova u Federaciji. Kako se ovakva nesreća mogla dogoditi u objektu koji je zadužen da brine o najranjivijim, i ko je bio dužan nadzirati sigurnost korisnika?
JU Dom penzionera Tuzla je javna ustanova čiji je osnivač Grad Tuzla. Gradske institucije imenuju i razrješavaju Upravni odbor, usvajaju statut ustanove i primaju izvještaje o radu i finansijskom poslovanju. Na tom nivou postavljaju se kadrovi i definiše način organizacije rada i smještaja korisnika.
Međutim, osnivačka nadležnost ne znači da Grad obavlja inspekcijski i sigurnosni nadzor. Upravo tu nastaje ključna razlika koja se često zanemaruje u javnim raspravama.
Nadzor i sigurnosni standardi su nadležnost Tuzlanskog kantona
Iako Grad upravlja ustanovom kroz upravne organe, nadzor nad radom domova socijalne zaštite u FBiH provodi se na nivou kantona. Ministarstvo za rad i socijalnu politiku TK prati poštivanje socijalnih standarda, dok Kantonalna uprava za inspekcijske poslove kontroliše zdravstvene, higijenske i tehničko-sigurnosne uslove, uključujući mjere zaštite na radu i protupožarnih sistema, u saradnji sa službama civilne zaštite.
U javnosti su se ranije pojavljivale primjedbe porodica i dijela osoblja da su teže pokretni korisnici bili smješteni na višim spratovima, što može otežati evakuaciju u hitnim situacijama. Ukoliko su ovakve informacije bile poznate upravi doma i kantonalnim organima, inspekcijski nadzor je imao zakonske mehanizme da naloži otklanjanje nepravilnosti ili ograniči korištenje pojedinih dijelova objekta do ispunjavanja sigurnosnih uslova. Do sada, ne postoje javno objavljeni podaci da su takve mjere bile preduzete.
Poskupljenje smještaja bez vidljivog ulaganja u sigurnost
Početkom godine Dom penzionera povećao je cijene smještaja za oko 30% posto, uz obrazloženje rasta troškova energenata i plata zaposlenih. Iako je dom registrovan kao ustanova koja se velikim dijelom samostalno finansira, nije jasno u kojoj mjeri su sredstva od povećanih prihoda usmjerena na modernizaciju sistema ranog otkrivanja požara, obuku osoblja i unapređenje evakuacionih procedura.
Upravo to je pitanje koje će morati biti predmet detaljne istrage: da li je dom imao adekvatan sistem sigurnosti u trenutku požara i da li je nadzor bio proveden na način predviđen zakonom.
Ne radi se o jednostavnom prebacivanju odgovornosti s jedne institucije na drugu. Sistem je zakazao na dva nivoa: u organizaciji i vođenju ustanove na nivou osnivača, te u nadzoru tehničke i sigurnosne usklađenosti na nivou kantonalnih inspekcijskih organa.
Ako se želi spriječiti ponavljanje ovakvih tragedija, potrebno je javno i transparentno utvrditi ko je znao, ko je bio dužan reagovati i zašto to nije učinjeno. Fokus mora biti na reformi sigurnosnih standarda, obaveznim periodičnim inspekcijama i jasnoj odgovornosti u lancu odlučivanja.
Jer svaka šutnja u ovakvim slučajevima ima cijenu. Ustanove koje brinu o najranjivijim moraju imati jasne procedure, nadzor koji funkcioniše i odgovornost koja je mjerljiva i provjerljiva.