Južna interkonekcija nije projekat koji se može posmatrati u okviru uobičajenih političkih pregovora u Bosni i Hercegovini. Nakon promjene globalnog energetskog poretka, ovaj gasni pravac se tretira kao dio zapadne infrastrukture sigurnosti. Sjedinjene Američke Države su jasno naznačile da je cilj smanjiti zavisnost regiona od ruskih energetskih tokova i povezati ga sa evropskim tržištem putem LNG terminala u Hrvatskoj. U tom smislu, status projekta više nije domaća tehnička tema, nego pitanje geopolitičke orijentacije države.
Na toj tački, političko ponašanje aktera prestaje biti “unutrašnja stvar”. Stvara se odnos odgovornosti prema širem bezbjednosnom okviru Zapada.
Insistiranje Dragana Čovića na formiranju novog gasnog preduzeća u Mostaru nije protumačeno kao tehnički model upravljanja, već kao pokušaj zadržavanja političke kontrole nad infrastrukturom Federacije. Više od deset godina, taj model oslanjanja na monopol nad javnim preduzećima omogućio je HDZ-u stabilnu mrežu lojalnosti, kadrova i finansijskih tokova. Međutim, u trenutku kada projekt poprima međunarodni karakter, takav pristup postaje izvor političkog rizika.
Sjedinjene Države su u više navrata stavile do znanja da operator transportnog sistema mora ostati BH Gas i da se neće podržavati stvaranje paralelnih struktura koje služe unutrašnjoj raspodjeli moći. Kada se takva poruka izgovori javno i bez diplomatskog ublažavanja, prostor za daljnja uslovljavanja se sužava.
Južna interkonekcija dovodi Čovića u najtežu poziciju u posljednjoj deceniji
Dragan Čović se nalazi u politički najnepovoljnijoj situaciji u posljednjih deset godina jer se po prvi put susreće sa procesom u kojem njegova taktika odugovlačenja ne proizvodi prednost. Južna interkonekcija ne trpi vakuum. Ako se projekt nastavi blokirati, Čović ulazi u sukob ne samo sa Trojkom, nego i sa Sjedinjenim Državama. Ako popusti, gubi ključnu polugu kontrole.
Obje opcije nose rizik. Razlika je u tome što se ovaj put prostor za manevrisanje sužava spolja, a ne samo iznutra.
Istovremeno, u hrvatskom političkom korpusu se formira blok od pet stranaka okupljenih oko HDZ-a 1990. To je prvi ozbiljniji pokušaj u posljednjih petnaest godina da se ospori narativ prema kojem Dragan Čović predstavlja jedini politički glas Hrvata u Bosni i Hercegovini.
Ako taj blok nastupi jedinstveno na izborima, Čović se neće suočiti samo s pritiskom iz Sarajeva i Vašingtona, nego i iz vlastitog biračkog tijela. A to je udar koji najteže podnosi svaki politički monopol: gubitak podrške iznutra.
Kada se unutrašnji pritisak spoji s američkim strateškim interesom, a Trojka iskoristi institucionalni prostor, nastaje scenario u kojem se Čoviću prvi put u deset godina sužava prostor moći do tačke u kojoj više ne određuje pravila, nego ih mora prihvatati.