Današnja politička dinamika u Bosni i Hercegovini nije samo borba za vlast, nego sukob dvije potpuno različite metodologije upravljanja državom. Trojka i SDA se često posmatraju kao dva bošnjačka politička bloka koja se rotiraju na vlasti, ali razlika među njima nije kvantitativna, nego suštinska.
Trojka je u protekle tri godine, iako bez potpune kontrole nad sistemom, pokazala da vlast može biti korištena za opći interes. Pokrenuti su procesi koji godinama nisu bili mogući: povećane su penzije, plate i socijalne naknade, stabilizirani budžeti, obnovljena međunarodna pozicija države, modernizovan javni prevoz, započet je investicijski ciklus u infrastrukturi, te se pokušava oživjeti željeznički saobraćaj. Vidljive promjene ne znače da je sve riješeno, ali pokazuju jasnu promjenu smjera: država se ponovo gradi.
SDA je, nasuprot tome, decenijama održavala model u kojem vlast nije instrument razvoja, nego mehanizam raspodjele moći. Državne institucije i javna preduzeća služila su kao izvor političke i finansijske koristi, a stabilnost je podrazumijevala da se ništa strukturalno ne mijenja. Umjesto modernizacije i strateškog razvoja, dominirala je logika čuvanja pozicija i održavanja minimalne funkcionalnosti. To je dovelo do erozije povjerenja u institucije, zaustavljene infrastrukture i tihe demografske depopulacije.
Drugim riječima, jedna vlast vidi državu kao projekat, druga kao izvor resursa za sopstveni opstanak na vlasti.
Zašto je SDA poželjan partner za HDZ i SNSD?
Upravo zbog te razlike osovina HDZ–SNSD danas otvoreno priželjkuje povratak SDA. Razlog nije ideološka bliskost, nego pragmatičan interes. SDA je tokom godina stvorila neformalni sistem podjele uticaja u kojem svako ima svoju zonu: RS ostaje pod kontrolom SNSD-a, hrvatski politički prostor u Hercegovini pod HDZ-om, a bošnjački dio Federacije pod SDA-om. Taj model se održavao tako što niko nije previše dirao u teritorijalne, ekonomske i kadrovske interese drugog.
Trojka remeti ovu etničko-teritorijalnu podjelu moći. Uspostavlja političku konkurenciju tamo gdje je godinama vladao monopol, otvara prostor za saradnju i dijalog sa opozicijom u Republici Srpskoj, te pokušava razbiti jednoumnu dominaciju HDZ-a u Hercegovini. Time se država vraća u institucionalne tokove u kojima se ograničava moć lokalnih političkih šerifa i smanjuje prostor za neformalnu kontrolu. Upravo zato se narušava poredak u kojem su Dodik i Čović godinama mogli djelovati bez stvarnih izazova.
Zato je SDA poželjan partner: s njom se sistem ne mijenja, samo se održava. Povratak SDA za HDZ i SNSD znači povratak mirnog raspada države kroz spor proces paralize institucija, odlaska mladih i gašenja privrede – bez političkih lomova, bez odgovornosti i bez promjena.
Suština trenutne političke borbe nije promjena jedne vlasti drugom, nego izbor između države koja se gradi i države koja se polako prazni.