Diskreciona sredstva iz tekuće rezerve državnog budžeta ponovo su pod lupom javnosti nakon što je objavljeno da je Marinko Čavara, predsjedavajući Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH, potpisao četiri odluke kojima se novac iz državne kase usmjerava isključivo u njegovu rodnu Busovaču. U svega tri dana — od 24. do 26. novembra — Čavara je donio odluke o dodjeli ukupno 21.000 KM lokalnim udruženjima i sportskim klubovima.
Od veterana do kulturnih društava, sva sredstva otišla su organizacijama iz općine u kojoj Čavara ima najčvršću političku bazu. Udruženjudragovoljaca i veterana odbrambeno–oslobodilačkog rata dodijeljeno je 2.000 KM, Odbojkaškom klubu Busovača 5.000 KM, dok su Hrvatsko kulturno društvo „Napredak“ i Udruga mladih Busovača dobili po 7.000 KM. Niti jedna odluka nije uključivala javni poziv, kriterije niti obrazloženje zbog čega su baš te organizacije ocijenjene kao prioritetne.
Ovo, međutim, nije izolovan slučaj. Interventna rezerva — mehanizam predviđen za hitne, neodložne i posebno opravdane potrebe — godinama se koristi kao politički instrument diskrecione raspodjele. U praksi, sredstva često završavaju u sredinama odakle dolaze visoki funkcioneri ili u organizacijama koje su bliske njihovim strankama.
U Čavarinom slučaju, suštinski problem nije samo odabir Busovače, već činjenica da se sredstva državnog nivoa ponovo tretiraju kao neformalni fond za jačanje lokalnih mreža utjecaja. Stručnjaci za javne finansije upozoravaju da ovakva praksa narušava povjerenje u institucije, slabi nadzor nad trošenjem budžeta i podstiče kulturu političke zavisnosti — udruženja i klubovi zavise od političke volje pojedinaca, a ne od jasnih i objektivnih kriterija.
U zemlji u kojoj su institucije već opterećene optužbama za netransparentan rad, ovakve odluke djeluju kao upozorenje da se državni resursi i dalje mogu pretvoriti u sredstvo lokalnog političkog kapitala. Bez reforme načina trošenja interventne rezerve — kao i obavezne objave kriterija, rang-lista i obrazloženja svake odluke — svaki novi slučaj samo potvrđuje staru praksu: budžet često služi onima koji ga raspodjeljuju, a ne građanima koji ga pune.