Ministar poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva Srednjobosanskog kantona Advan Akeljić (SDA) prisustvovao je potpisivanju sporazuma kojim se stvaraju uslovi za donošenje odluke o uspostavi lovišta na području Novog Travnika. Sporazum su potpisali Dževad Mehina, predsjednik lovačke organizacije „Srndać“, i Mario Franjić, predsjednik lovačkog društva „Pavlovica“, kako je navedeno u javnim objavama resornog ministarstva. Odluka je u javnosti predstavljena kao tehničko rješenje dugogodišnjeg pitanja u oblasti lovstva.
Međutim, izvan zvaničnih saopćenja ostao je širi politički i prostorni kontekst u kojem se ovakve odluke donose. Upravo taj kontekst otvara pitanja o načinu na koji se administrativnim mjerama oblikuje upravljanje prostorom u etnički osjetljivoj Srednjoj Bosni.
Lovišta, upravljanje i podjela prostora
Prema dostupnim javnim i terenskim informacijama, lovstvo u Novom Travniku do sada je funkcionisalo u uslovima izražene etničke segmentacije. Lovačka udruženja su bila formalno registrovana i zakonita, ali se njihov rad u praksi često posmatrao kroz etničku pripadnost članstva i rukovodstva, što je proizvodilo jasne društvene i političke posljedice.
U tom kontekstu posebno se izdvajalo lovačko društvo „Pavlovica“ Novi Travnik. Prema službenom glasiluLovačkog saveza Herceg-Bosne, u okviru kojeg ovo društvo djeluje, objavljeni podaci o članstvu i nagrađenim članovima ukazuju da društvo u praksi okuplja dominantno Hrvate, dok se na njegovom čelu nalazi Mario Franjić. Ova činjenica sama po sebi nije nezakonita, ali otvara pitanje da li se kroz odluke o lovištima faktički potvrđuje etnički podijeljeno upravljanje prostorom.
Granice lovišta u tom smislu nisu samo tehničke karte. One podrazumijevaju upravljanje prirodnim resursima, infrastrukturom i kretanjem na velikim površinama, zbog čega se u sredinama opterećenim ratnim i postratnim naslijeđem često tumače i kao linije kontrole prostora.
Dodatnu težinu cijeloj temi daje činjenica da je Gornji Vakuf – Uskoplje, prema dostupnim informacijama, trenutno jedina općina u kantonu bez formalno uspostavljenog lovišta, te da se i za to područje razmatra sličan model rješenja.
U širem kontekstu, u sigurnosnim i društvenim analizama ukazuje se da velike, teritorijalno organizirane civilne strukture, čiji članovi legalno posjeduju vatreno oružje, mogu imati značaj koji nadilazi sportsku i rekreativnu funkciju. Upravo zato način na koji se lovišta uspostavljaju i kome se povjerava njihovo upravljanje ne može se posmatrati isključivo kao tehničko pitanje.
Napomena: Ovaj tekst ne dovodi u pitanje zakonitost rada lovačkih udruženja, već u analitičkom i novinarskom kontekstu ukazuje na političke i društvene posljedice administrativnih odluka koje oblikuju prostor. U Srednjoj Bosni takva pitanja zahtijevaju maksimalnu transparentnost i ozbiljnu javnu raspravu.