Dok se koalicija stranaka već okuplja oko Denisa Bećirovića pred izbore koji su planirani za prvu sedmicu oktobra 2026. godine, Bakir Izetbegović i SDA još uvijek kalkulišu s kandidatom. U jednom trenutku Izetbegović govori da može biti kandidat “ako SDA to želi”, a u drugom poručuje da kandidaturu ne može potvrditi i da sve zavisi od dogovora. Takve poruke u politici rijetko znače sigurnost – prije su znak opreza i mjerenja rizika.
Taj oprez ima i vrlo konkretan razlog. Izetbegović je 2022. godine već izašao na crtu i izgubio utrku za bošnjačkog člana Predsjedništva od Bećirovića sa velikom razlikom u glasovima. Zato bi novi izlazak 2026. godine bio više od obične kandidature: bio bi pokušaj da se poraz poništi i da se vrati autoritet koji je SDA godinama gradila kroz tu poziciju.
SDA sada stoji između dvije računice. Prva je da ponovo gurne najpoznatije ime, jer ono i dalje nosi najveću mobilizacijsku moć. Druga je da izbjegne situaciju u kojoj bi poraz Izetbegovića postao poraz cijele stranačke vertikale. Zbog toga odugovlačenje izgleda kao hladan izbor: zadržati kontrolu nad procesom, ali ostaviti otvorena vrata za povlačenje ako procjena pokaže da je rizik previsok.
Istovremeno, činjenica da se drugi blok već grupiše oko Bećirovića dodatno pojačava pritisak. Kada protivnik rano dobije jasnu podršku, neodlučna strana izgleda slabije, čak i ako u pozadini vodi ozbiljne razgovore. Ljudi ne prate sastanke; ljudi prate signale. A signal neodlučnosti, u kampanji, brzo postane priča.
Ako SDA želi prekinuti taj utisak, mora uraditi jednostavno: ili jasno i brzo stati iza Izetbegovića, ili priznati da ide s novim imenom. Sve između ostavlja dojam da stranka nije sigurna u ishod i da njen lider još vaga hoće li ponovo preuzeti lični rizik.
Poraz kao okidač: SDA bi tražila novog lidera, Bakir bi izgubio autoritet
Ako Izetbegović izgubi, to ne bi bio samo još jedan poraz, nego jasna potvrda da SDA s njim na čelu ne može dobiti strateški važnu utrku za člana Predsjedništva. Bakir bi formalno mogao ostati predsjednik stranke, ali njegov autoritet više se ne bi podrazumijevao. Morao bi ga stalno potvrđivati kroz stranačku disciplinu i kontrolu, jer bi dio članstva otvoreno doveo u pitanje njegovu političku vrijednost.
U SDA bi se odmah otvorilo pitanje odgovornosti. Lokalni i kantonalni odbori, koji 2028. godine brane vlastite rezultate, teško bi prihvatili da ponovo plaćaju cijenu poraza koji dolazi s vrha. To bi pojačalo nezadovoljstvo u stranci, ohrabrilo različite struje i povećalo pritisak da se prije lokalnih izbora ponudi novo lice na čelu stranke i jasniji smjer.
Iz ugla drugih političkih opcija, SDA bi oslabila i u pregovorima i u javnoj percepciji. Stranka koja izgubi utrku za Predsjedništvo s liderom u glavnoj ulozi teže se predstavlja kao uvjerljiva alternativa. Protivnici bi taj rezultat koristili kao dokaz da je SDA izgubila politički zamah i da se sve više oslanja na svoju tvrdu bazu tradicionalnih glasača, bez šire podrške.