Bakir Izetbegović je u gostovanju na FTV-u poručio da će se u Banjoj Luci “ovih dana” desiti nešto “opasno”, da on zna o čemu je riječ, ali da to neće reći, dok Denis Bećirović i Elmedin Konaković to navodno ne znaju. Uz to je dodao da se radi o “popuštanju međunarodnih faktora prema Dodiku”. Suština njegove poruke zato nije bila samo u tome da upozori na problem, nego da pokaže kako je on navodno upućeniji od aktuelnih nosilaca vlasti.
Tu počinje glavni problem. Ako političar zaista ima saznanja da se sprema nešto opasno po Bosnu i Hercegovinu, onda je normalno da takvu stvar rješava kroz institucije i ozbiljne političke kanale, a ne kroz televizijsku zagonetku. Onog trenutka kada neko kaže “ja znam, ali neću reći”, a pritom naglasi da drugi “ne znaju”, fokus više nije na zaštiti države nego na proizvodnji političkog efekta. To više ne liči na odgovorno upozorenje, nego na pokušaj demonstracije nadmoći pred kamerama.
Zato je sasvim jasno da prava meta ove izjave nisu bili samo događaji u Banjoj Luci. Prava meta bili su Bećirović i Konaković. Izetbegović ih je pokušao prikazati kao ljude koji ne upravljaju procesima i koje stvari “zatiču”, dok sebe predstavlja kao čovjeka koji ima bolje izvore i dublji uvid. To je politički vrlo korisna taktika: ne moraš ništa konkretno dokazati, dovoljno je da kod ljudi posiješ sumnju da su drugi neupućeni, a da si ti i dalje “onaj koji zna”.
Problem za Bakirovu konstrukciju nastao je već narednog dana. Slaven Kovačević je potvrdio da ima ista saznanja, ali je istovremeno rekao da se neće desiti nestabilnost niti incident, nego da je riječ o “klasičnom političkom pitanju”. Drugim riječima, ono što je prvo predstavljeno kao nešto “opasno” spušteno je na nivo političkog procesa i političkog razvoja događaja. Time je dodatno ogoljena logika cijele operacije: jaka i dramatična formulacija prvo je puštena da izazove pažnju, a tek kasnije je priča ublažena.
Upravo zbog toga ova izjava najviše liči na psihološko-političko pozicioniranje. Prvo se javnosti servira teška i neodređena najava. Zatim se ključna informacija zadrži za sebe. Onda se protivnicima zalijepi etiketa da “ne znaju”. Na kraju sebi ostaviš prostor da, šta god se narednih dana politički desi, kažeš: “Eto, ja sam to najavio.” To je taktika koja donosi politički profit čak i kada nemaš obavezu da bilo šta dokažeš do kraja.
Zato ovdje nije najvažnije pitanje šta je Bakir možda znao. Važnije je šta je pokazao. Pokazao je redoslijed prioriteta. Umjesto da u prvi plan stavi državu, njenu sigurnost i potrebu da se ljudi smire, on je u prvi plan stavio političko poniženje rivala. Upravo zbog toga ova izjava ne djeluje kao državnički nastup, nego kao cinična politička igra u kojoj je važnije ispasti upućen od drugih nego ponašati se odgovorno prema Bosni i Hercegovini.