Nakon susreta sa novim američkim otpravnikom poslova, Čović je u svom saopštenju govorio o evropskom putu, NATO integracijama, investicijama i miru, ali ključnu američku poruku – završetak južne interkonekcije – svjesno je prešutio. Istovremeno, Ambasada SAD-a je jasno istaknula da je upravo taj projekat njihov prioritet, pokazujući time razliku između domaće i američke interpretacije sastanka.
Radi se o projektu koji bi Bosni i Hercegovini osigurao alternativni izvor snabdijevanja plinom, smanjio ovisnost o ruskom gasu i dao novu sigurnost Sarajevu. Upravo to je ono što Čović nastoji usloviti – traži formiranje novog preduzeća u Mostaru pod kontrolom HDZ-a, čime bi zadržao polugu nad distribucijom i ostavio Sarajevo u poziciji ranjivosti i ovisnosti.
Američki pritisak na Čovića
Vašington ima jasno iskustvo s ovakvim ucjenama. Slično kao i u slučaju Milorada Dodika, SAD neće dozvoliti da strateški prioriteti budu blokirani lokalnim interesima. Pritisak na Čovića tek počinje i teško da može izbjeći izbor: ili će prihvatiti američki model interkonekcije, ili će se naći u sve većoj političkoj izolaciji i biti neutralisan sa političke scene.
Vrijedi primijetiti da je u cijeloj priči Trojka, a posebno ministar vanjskih poslova Elmedin Konaković, odigrala važnu ulogu. Njihovi nedavni kontakti u Vašingtonu, kao i dosljedna komunikacija sa zapadnim partnerima, pomogli su da se američki interes u BiH jasno artikuliše i podigne na nivo strateškog prioriteta. Bez tih kanala i povjerenja koje su izgradili, teško da bi SAD ovako otvoreno stavile interkonekciju na sto, uzimajući u obzir i interese države Bosne i Hercegovine.
Šta slijedi?
U narednim mjesecima očekuje se da će Vašington pojačati diplomatski pritisak na Dragana Čovića. Američka administracija je jasno poručila da je južna plinska interkonekcija njihov strateški prioritet u BiH i teško je zamisliti da će dozvoliti bilo kakvu blokadu ili uslovljavanje.
Za Čovića to znači da ima vrlo ograničen manevarski prostor. Ako pristane na američki model, time gubi ključnu polugu koju je godinama pokušavao zadržati – kontrolu nad dotokom plina i energetsku moć nad Sarajevom. To bi značilo da HDZ ostaje dio vlasti, ali bez strateškog instrumenta kojim je mogao ucjenjivati partnere iz Sarajeva.
S druge strane, ako nastavi insistirati na formiranju novog preduzeća u Mostaru i opstruira projekat, riskira da ga Amerikanci politički izoluju. Takav scenarij već smo vidjeli s Miloradom Dodikom – prvo diplomatski pritisci, zatim javna imenovanja i na kraju sankcije koje ga stavljaju u gotovo potpunu međunarodnu blokadu. Čović, svjestan kako se Dodikova priča razvila, vjerovatno će pažljivo odmjeravati koliko daleko može ići.
Za Bosnu i Hercegovinu, a posebno za Sarajevo, situacija je u svakom slučaju prelomna. Ako interkonekcija krene, država će prvi put dobiti alternativni izvor snabdijevanja plinom, čime se smanjuje ovisnost o ruskom gasu i jača energetska sigurnost. Ako pak dođe do novih blokada, predstoji period političkih sukoba, novih ucjena i usporavanja evropskog puta.
Jedno je izvjesno: pritisak SAD-a i EU će rasti, a oni koji se nađu na putu tog prioriteta morat će računati da će dugoročno snositi političku cijenu.