Iako SDA u javnosti insistira na narativu da je dosljedan protivnik ekspanzije industrije igara na sreću, dokumenti, sudske odluke i zakonska rješenja iz posljednjih deset godina pokazuju drugačiju sliku. Ispod javnih istupa o “zaštiti građana” nalazi se niz političkih poteza koji su u praksi olakšavali širenje kladionica i smanjivali mogućnost lokalnih zajednica da kontrolišu taj proces.
Zenica je najbolji primjer kako se javna retorika i politička stvarnost mogu drastično razlikovati. Grad je prije osam godina pokušao uvesti visoke komunalne takse za kladionice, mjeru koja bi značajno povećala prihode grada. Odluka je, međutim, pala pred Ustavnim sudom FBiH u predmetuU-23/17, nakon što je postupak pokrenuo tadašnji premijer Zeničko–dobojskog kantona. Iako SDA kao stranka nije formalno bila potpisnik inicijative, odgovornost za političke posljedice tog postupka ostala je na kantonalnoj vlasti koju je SDA tada predvodila. Gradonačelnik Fuad Kasumović tvrdi da je Zenica tim potezom izgubila milione maraka koje je mogla usmjeriti u razvojne projekte, te da je odluka praktično pružila zaštitu kladionicama u trenutku kada je lokalna zajednica pokušala uvesti stroži režim.
Zenica kao prvi jasan primjer kontradikcije
Odluka Ustavnog sudа FBiH obesmislila je prvi ozbiljan pokušaj jedne lokalne zajednice da poveća finansijsko opterećenje industriji igara na sreću. Nakon toga, u javnosti se otvorila rasprava o položaju kladionica i nerazmjeru između njihovih profita i doprinosa lokalnim budžetima. Međutim, širi problem postao je vidljiv tek nakon donošenja izmjena federalnog Zakona o igrama na sreću, kada je centralizacija ovlasti dodatno umanjila sposobnost općina da kontrolišu broj i lokacije kladionica na svojoj teritoriji.
Po tom zakonu, ključne dozvole za rad izdaje Federalno ministarstvo finansija. Ako općina ne postupi po zahtjevu za saglasnost u zakonom predviđenom roku, tumači se da je saglasnost data, a ministarstvo može izdati odobrenje. Taj mehanizam “šutnje uprave” značajno smanjuje uticaj lokalnih organa, koji i dalje imaju određene urbanističke nadležnosti, ali nemaju presudnu riječ o otvaranju kladionica. Riječ je o rješenju koje je u praksi olakšalo širenje priređivača igara na sreću, jer je konačna odluka izuzeta iz ruku lokalne zajednice i prebačena na entitetski nivo.
Razlika između retorike i stvarne politike SDA
SDA je godinama isticala da želi povećati poreze, pojačati nadzor i smanjiti negativne posljedice kockanja. Ipak, uprkos povremenim inicijativama za izmjene zakona, stranka nikada nije predložila reformu koja bi promijenila osnovni model izdavanja dozvola i vratila stvarnu kontrolu općinama. Rezultat je sistem u kojem se kladionice mogu širiti uz minimalan otpor lokalnih institucija, dok ključne odluke ostaju u rukama entitetskog ministarstva.
U javnosti se često vodio oštar politički duel između SDA i HDZ-a oko poreza na igre na sreću, ali suštinska struktura sistema ostala je nepromijenjena. Iako su se dvije stranke predstavljale kao rivali po pitanju kladionica, nijedna nije pokrenula izmjene koje bi riješile najproblematičnije mehanizme, uključujući centralizaciju dozvola i ograničene ovlasti općina. Zbog toga analitičari i dio medija godinama ukazuju na jaz između javne retorike o “borbi protiv kladionica” i stvarnih političkih poteza koji omogućavaju njihov stabilan rast.
Kada se sagleda cijeli period, jasno je da se stvarna politika nije poklapala s onim što se govorilo u kampanjama. Ako se problem industrije igara na sreću želi rješavati ozbiljno, prvi korak mora biti izmjena zakonskog modela koji već godinama ostavlja općine bez ključnih ovlasti. Bez toga, svaka nova runda saopštenja i “brige za narod” ostaje samo još jedan politički okvir bez stvarnog uticaja na praksu.