Travnik je posljednjih godina postao općina s neuobičajeno velikim brojem kladionica i kockarnica, prisutnih gotovo u svakom naselju. Takva koncentracija nije samo tržišni trend — ona je u velikoj mjeri olakšana lokalnim odlukama o visini taksi.
Za razliku od drugih gradova, Travnik je godinama zadržavao izuzetno niske komunalne takse za kladionice, što je u velikoj mjeri utjecalo na širenje ovog sektora. Istovremeno su Bihać i Tuzla krenuli suprotnnim putem. U Bihaću, prema izjavigradonačelnika koju prenosi N1, takse u užoj gradskoj zoni dosežu oko 20.000 KM godišnje, zavisno od zone i broja aparata. U Tuzli je u proceduri nacrtnove odluke o komunalnim taksama, koji predviđa 20.000 KM godišnje za poslovni prostor u kojem se priređuju igre na sreću u nultoj zoni, s primjenom od 1.1.2026.
U Travniku situacija izgleda znatno drugačije. Prema odluci Općinskog vijeća iz 2019. godine, sportska kladionica u rubnim mjestima plaća oko 2.187,50 KM, dok automat klub koštasamo 875,00 KM godišnje. To je iznos od nekoliko maraka dnevno, značajno niži od taksi koje plaćaju apoteke, autoškole, privatne ordinacije i brojni drugi mali obrti. Ovakav sistem čini Travnik jednim od najpovoljnijih gradova za poslovanje u industriji igara na sreću u cijeloj Federaciji.
Posljedice ove politike vidljive su u svakodnevnom životu ljudi. U praksi se dio objekata nalazi i u blizini škola, sportskih terena, stajališta javnog prevoza i drugih mjesta koja svakodnevno koriste djeca i mladi.
Odluka je usvojena i održavana godinama bez korekcije. Donesena je u mandatu tadašnje većine u Općinskom vijeću (period kada je SDA imala dominantan utjecaj na lokalnu vlast), što ovu politiku čini politički odgovornom, a ne administrativno slučajnom. Takva odluka stvorila je neravnotežu u kojoj oni koji rade u javnom interesu – zdravstvene ustanove, obrazovni centri i mali obrti – plaćaju znatno više, dok priređivači igara na sreću uživaju niže troškove poslovanja.
Treba imati na umu da povećana dostupnost igara na sreću nosi realne društvene rizike. Stručna literatura i iskustvo drugih sredina ukazuju na porast ovisnosti, zaduživanja, porodičnih sukoba i drugih oblika socijalnih problema u sredinama gdje je mreža kladionica gusto raspoređena. Kada se takvi objekti nalaze u blizini škola i mjesta namijenjenih djeci, odgovornost donosilaca odluka postaje još ozbiljnija.
Travnik se danas suočava s jasnim izborom. Može ostati fiskalno povoljna destinacija za kladioničarski biznis, ili se može okrenuti modelima poput Bihaća i Tuzle, koji postavljaju jasne granice i štite javni interes.
U vrijeme kada mnoge općine pokušavaju ograničiti negativne posljedice igara na sreću, Travnik bi morao odgovoriti na jedno ključno pitanje: zašto je odlučeno da industrija igara na sreću plaća tako malo, a zajednica tako mnogo?