Dok Hrvatska na Trgovskoj gori, uz samu granicu s BiH, planira skladištenje radioaktivnog otpada, Milorad Dodik danas reaguje glasno i optužujuće. Međutim, njegove izjave ostavljaju više utisak nervoze nego političke snage. Zato se sve češće postavlja pitanje koliki je njegov stvarni uticaj u trenutku kada su odluke već donesene.
U javnom prostoru gradi se slika odlučnog političara koji „brani entitet“. Međutim, kada se sagleda hronologija ključnih događaja, pojavljuje se drugačija slika: Dodikovi nastupi često služe kao zamjena za konkretne rezultate. Najbolji primjer za to je upravo problem Trgovske gore, koji traje više od 15 godina, dok se politička retorika mijenjala – ali rješenja nisu dolazila.
Trgovska gora: petnaest godina bez strategije
Dok danas optužuje Hrvatsku da ignoriše interese Republike Srpske, teško je izbjeći jedno ključno pitanje: zašto Trgovska gora nije bila prioritet upravo u periodu kada je Dodik imao gotovo potpunu kontrolu nad političkim procesima, kako u entitetu, tako i na državnom nivou? U vrijeme kada je bio dio šire političke većine i imao funkcionalne odnose sa Sarajevom, nije bilo ozbiljnog diplomatskog pritiska niti jasno definisane pravne strategije prema Zagrebu.
To nisu interpretacije, nego činjenice koje potvrđuje pregled institucionalnih procedura. Inicijative su se pojavljivale povremeno, bez kontinuiteta i bez jasnog plana koji bi vodio mjerljivim rezultatima. Problem je ostajao otvoren, dok je vrijeme radilo u korist Hrvatske.
Tek nakon što je Hrvatski sabor usvojio zakon vezan za izgradnju centra za zbrinjavanje radioaktivnog otpada, Dodik je zaoštrio javnu retoriku. Ipak, te izjave i dalje ne prate konkretni institucionalni potezi. Najave o „pravnoj borbi“ za sada nisu potkrijepljene dokumentima koji bi pokazali da su pokrenuti ozbiljni postupci pred relevantnim međunarodnim tijelima. Hrvatska, s druge strane, nastavlja sa realizacijom svog plana.
Retorika bez saveznika i bez rezultata
Dodatni problem za Dodikov politički kredibilitet predstavlja očigledan raskorak između javnih nastupa i stvarnih odnosa s međunarodnim partnerima. Fotografije i snimci sa susreta s hrvatskim premijerom Andrejem Plenkovićem, koje su ranije predstavljane kao znak političke bliskosti, danas stoje u oštrom kontrastu s optužbama koje dolaze iz Banje Luke. U političkoj komunikaciji takav kontrast obično znači samo jedno: nedostatak dosljedne i dugoročne strategije.
Taj obrazac se ponavlja i na drugim poljima. U jednom trenutku Hrvatska se predstavlja kao partner stabilnosti, u drugom kao ozbiljna prijetnja. Najvažnije pitanje, međutim, nije lično, nego institucionalno. Šta dugoročno znači kada entitet s visokim stepenom autonomije vodi politiku koja se u velikoj mjeri svodi na saopćenja i javne nastupe, dok ključna pitanja ostaju neriješena – od ekološke sigurnosti, preko investicija, do međunarodnih odnosa?
Trgovska gora je samo najupečatljiviji primjer tog šireg problema. Ako se pitanje radioaktivnog otpada moglo rješavati ranije – a dostupni podaci pokazuju da nije bilo ozbiljnih pokušaja – onda današnja retorika iz Banje Luke otvara jedno neugodno, ali nužno pitanje: da li Republika Srpska ima problem s Hrvatskom, ili političko rukovodstvo Republike Srpske ima problem s vlastitom odgovornošću?
Milorad Dodik i dalje može biti najglasniji političar u Bosni i Hercegovini. Ali glasnoća ne rješava probleme. Trgovska gora, dugovi, investicije i odlazak ljudi ne nestaju zbog izjava. A dok se politika svodi na galamu, stvarni problemi Republike Srpske ostaju neriješeni.