Godinama unazad Milorad Dodik gradi politički mit o „referendumu“ kojim bi Republika Srpska odlučila o svojoj budućnosti. Taj narativ, višestruko ponovljen u izjavama, skupovima i medijskim istupima, bio je ključni element njegove političke moći – emotivna nit koja povezuje birače u uvjerenju da se entitet može odvojiti kad god poželi.
Ali dok je Dodik govorio o „samostalnoj Srpskoj“, realnost se odvijala potpuno drugačije. Nema referenduma, nema priprema, nema institucija koje bi takav proces nosile. Umjesto toga – raspisuju se izbori, jača institucionalna povezanost sa državnim nivoom i – paradoksalno – BiH ulazi u novu fazu saradnje s NATO savezom.
Retorika kao zaklon
Zašto onda ta priča i dalje živi? Odgovor je jednostavan: jer Dodik bez nje ne bi imao politički kiseonik. Referendumska retorika nije politički program – ona je mehanizam kontrole mase. Ona održava osjećaj opasnosti i ugroženosti, stvara potrebu za „zaštitnikom“ i produžava politički mandat onome ko tvrdi da jedini zna kako odbraniti Srpsku.
U toj matrici, svaka prijetnja sankcijama, svaka odluka Ustavnog suda, svaka izjava iz Sarajeva ili Brisela – postaje oružje za mobilizaciju birača. Što veća kriza, to veća podrška.
No, problem je što više nema stvarnog konflikta koji bi podržao takvu mobilizaciju. Zapadni diplomati su pročitali Dodika, analizirali i s vremenom – ispraznili njegov narativ. Umjesto oštrih reakcija, uslijedila je institucionalna strategija: pritisak kroz zakone, imovinu, finansije i partnerstva.
Danas je Milorad Dodik politički zarobljenik vlastite retorike. Na jednoj strani stoje obećanja prema Moskvi i Beogradu, a na drugoj – realne ekonomske i institucionalne veze s Briselom. Republika Srpska, htio on to ili ne, funkcioniše unutar sistema koji je povezan sa institucijama Bosne i Hercegovine, a BiH se – tiho, ali sigurno – kreće ka NATO-u kroz Individualno prilagođeni partnerski program (ITPP).
Kraj jedne iluzije
U međuvremenu, Bosna i Hercegovina ulazi u novu fazu odnosa sa NATO-om, reformama i institucionalnim jačanjem. To se događa tiho, gotovo neprimjetno – ali suštinski mijenja geopolitičku sliku zemlje.
Dodik, koji je godinama prijetio da će „braniti Srpsku do posljednjeg zakona“, sada se povlači pred realnošću koju više ne može kontrolisati.
Ostala mu je samo retorika – ali čak i ona sve slabije odzvanja.
Jer svjetla su upaljena, a publika je počela shvatati da iza scene nema srpske države – nego samo režim koji je predugo živio od straha. Dodikovi birači nisu dobili „državu“, nego reprizu stare predstave. A predstava traje onoliko dugo koliko ljudi u RS-u vjeruju u nju.