Kada je 2022. godine tadašnja Vlada Federacije BiH, u mandatu SDA i premijera Fadila Novalića, pokrenula izmjene Zakona o pripadnosti javnih prihoda kojima je ukinut takozvani “ponder 2” za Kanton Sarajevo (smanjen s faktora 2,0 na 1,5), čime je glavni grad ostao bez dijela svojih dosadašnjih prihoda, u javnosti je servirana priča o “pravednijoj raspodjeli prihoda” među kantonima. U praksi – radilo se o političkom manevru, ekonomski obučenom u lažno socijalno opravdanje.
Sarajevo je tada izgubilo između 90 i 100 miliona maraka godišnje, a novac, kako su tvrdili iz SDA, trebao je pomoći “siromašnijim” kantonima. Tri godine kasnije, jasno je da ni siromašniji kantoni nisu postali bogatiji, ni Sarajevo nije postalo pravednije. Ostala je samo praznina – politička, fiskalna i moralna.
Osveta pod maskom reforme
U trenutku kada je donošena odluka o smanjenju pondera, Trojka (SDP, NiP i Naša stranka) već je imala vlast u Kantonu Sarajevo. SDA je izgubila kontrolu nad gradom koji im je decenijama bio simbol moći i finansijski centar Federacije.
U tom kontekstu, odluka o smanjenju pondera djeluje kao klasičan oblik političke osvete: Sarajevo, koje je “otpalo” iz SDA orbite, moralo je biti finansijski oslabljeno. Formalno, tvrdilo se da će ta sredstva “ravnomjernije” biti raspodijeljena drugim kantonima – ali u tim istim kantonima, gdje SDA i danas vlada, nema ni novih fabrika, ni novih radnih mjesta, ni infrastrukturnih projekata.
Novac nije otišao u razvoj, nego u održavanje mreže lojalnosti: stranačka zapošljavanja, grantove “bliskim” udruženjima, finansiranje kampanja i lokalnih medija. Umjesto investicija, stigli su novi službeni luksuzni automobili i nova zaduženja nekoliko kantona.
Sarajevo – glavni neprijatelj vlastite države
Kada je Trojka preuzela vlast u Kantonu Sarajevo, najavljivala je novu fazu razvoja – projekte, investicije i obnovu grada koji je decenijama stagnirao. No, ubrzo nakon preuzimanja vlasti, SDA im je, kroz izmjene Zakona o pripadnosti javnih prihoda, smanjila finansijski kapacitet za skoro 100 miliona maraka godišnje.
Suočeni s budžetom koji je preko noći postao manji, kantonalni čelnici su posegnuli za jedinom mjerom koja im je stajala na raspolaganju – zaduženjima. Ta odluka nije bila ni politički popularna ni ekonomski bezazlena, ali je predstavljala pokušaj da se održi kontinuitet projekata i zadrži privid stabilnosti.
U toj fazi Sarajevo se našlo u paradoksalnom položaju: kao glavni grad, generiše najveći dio prihoda Federacije, ali je tretirano kao problematičan centar koji se mora “uravnotežiti”. I dok su drugi kantoni nastavili trošiti bez jasnih razvojnih efekata, Sarajevo je pokušavalo spasiti što se moglo.
Istovremeno, SDA je pokrenula medijsku i političku ofanzivu, optužujući Trojku za “finansijski kolaps” i “neodgovorno zaduživanje”. Time je zatvoren puni krug: stranka koja je uzela novac iz sarajevskog budžeta, sada je kritikovala one koji su pokušali nadomjestiti taj gubitak.
SDA je pokušala kazniti Sarajevo zbog političkog poraza, ali je na kraju prevarila i vlastite birače. Novac “oduzet” glavnom gradu nije popravio život ni u Zenici, ni u Bihaću, ni u Mostaru i Tuzli. Nije donio nova radna mjesta, bolju infrastrukturu ili veće plate. Donio je samo prazne riječi i veće račune.
Tri godine kasnije, jedina konstanta ostala je ista: Sarajevo je i dalje motor Federacije, ali s teretom koji su mu na leđa natovarili oni koji su tvrdili da “rade za pravedniju raspodjelu”.