Izjava potpredsjednika entiteta RS Ćamila Durakovića, za Dnevni Avaz, da se “spekuliše kako su Bošnjaci pozivani da ne izađu na izbore” otvorila je važno političko pitanje. Radi se o temi koja zadire u samu srž izborne dinamike u entitetu u kojem i manja promjena izlaznosti manjina može preokrenuti odnos snaga. Iako Duraković naglašava da se radi o neprovjerenim informacijama, jasno je da njegova poruka upozorava na ozbiljan problem: neko, iz jasnih političkih interesa, želi obeshrabriti bošnjačke birače.
Svaki izborni ciklus u RS-u pokazuje isto – relativno mali broj bošnjačkih glasova može presuditi u nekoliko ključnih opština. Upravo zato smanjivanje izlaznosti manjine nikada nije slučajno. Poziv na apstinenciju uvijek je dio šire strategije, bez obzira iz kojeg pravca dolazio.
Ko profitira od neizlaska Bošnjaka?
Motivi onih koji bi željeli da Bošnjaci ostanu kod kuće dobro su poznati. Manja izlaznost manjine direktno koristi vladajućim strukturama u RS-u, jer smanjuje neizvjesnost izborne trke i olakšava održavanje postojećeg poretka. Bošnjački glasovi, koji bi mogli dati prednost opozicionim ili umjerenijim kandidatima, izbacuju se iz političke jednačine jednostavnom manipulacijom: “Nema potrebe da vi glasate.”
Manje očigledan, ali politički logičan motiv postoji i na drugoj strani. Bošnjačke stranke koje svoju stvarnu snagu imaju u Federaciji često izbore u RS-u posmatraju kao teren koji ne utiče na njihov rezultat. Ako bi bošnjački glasovi u RS-u uzrokovali promjene i oslablili dugogodišnje vladajuće strukture, time bi se srušio narativ o potpunoj političkoj homogenosti RS-a, što nekim političkim akterima ne odgovara. Slaba manjinska izlaznost održava status quo, a status quo je uvijek nečiji interes.
U tom kontekstu, Durakovićeva poruka da se “ne smije reći da nas se to ne tiče” dobija punu težinu. Bošnjaci u RS-u nisu sporedna grupa u izbornom procesu, nego zajednica sa jasnom političkom težinom. Njihov izlazak na izbore pitanje je političke vidljivosti, institucionalne zaštite i dugoročne sigurnosti.
U konačnici, priča o “pozivima na neizlazak” nije važna samo zbog toga da li ti pozivi zaista postoje. Ona pokazuje da se bošnjačka zajednica u RS-u i dalje nalazi između struktura koje žele njihovu političku nevidljivost i aktera koji profitiraju kada promjena izostane. U takvom okruženju, svako obeshrabrivanje na dan izbora postaje dio šire operacije, a ne izolovan incident.
Durakovićevo upozorenje zato treba shvatiti ozbiljno. Ono nije vezano samo za jedan izborni ciklus, već za dugoročnu borbu da bošnjački glas u RS-u ostane živ, vidljiv i politički relevantan. Taj glas nikada nije bio simboličan – on je strateški. I možda upravo zato nekome smeta.