Nastup Ive Komšića na Face TV, u kojem tvrdi da je Republika Srpska praktično „legalizovana“ u Dejtonu nalogom tadašnjeg predsjednika Alije Izetbegovića, upućuje na jednu od najosjetljivijih tema poslijeratne Bosne i Hercegovine: unutrašnje političke odluke koje su obilježile završetak rata, a ne samo uloga međunarodnih aktera. Komšić ne osporava samo mirovni sporazum kao dokument, nego dovodi u pitanje samu logiku političkog rukovodstva Republike Bosne i Hercegovine u trenutku kada se odlučivalo o budućem obliku države.
Njegova tvrdnja da je „postojao vojni i politički prostor da se RS ukloni iz strukture države tokom rata“ predstavlja ozbiljnu intervenciju u dominatni narativ o Dejtonu. U ljeto i jesen 1995. godine vojni omjer snaga jeste bio promijenjen. Armija RBiH i Hrvatsko vijeće odbrane imali su ofanzivnu inicijativu, međunarodni pritisak na vojni vrh Republike Srpske rastao je nakon zločina u Srebrenici, a NATO je već započeo zračne udare. Logika Komšićeve izjave je jasna: u takvom odnosu snaga bilo je moguće diktirati, a ne prihvatati uslove.
Time se dolazi do suštine njegove kritike. On sugerira da odluka o priznavanju entitetskog modela nije bila tehnički ustupak, nego strateška prekretnica koju je donio sam vrh Republike Bosne i Hercegovine. Komšić se pritom ne služi jezikom optužbi iz strasti. Iz njegovog nastupa jasno je da smatra kako ta odluka nije bila motivisana političkom izdajom, nego procjenom da je rat iscrpio društvo, državu i međunarodne mogućnosti. Međutim, posljedica te procjene postala je trajna struktura države u kojoj entitet stvoren agresijom i masovnim zločinima dobija ustavno-pravni legitimitet.
Drugim riječima, ono što Komšić otvara nije pitanje krivice, nego pitanje odgovornosti. On podsjeća da je današnja Bosna i Hercegovina oblikovana političkim izborom vlastitog rukovodstva, a ne samo pritiskom međunarodnih sila. To mijenja čitav okvir interpretacije poslijeratnog ustavnog poretka: Republika Srpska je postala dio državne arhitekture ne zato što je to bila neizbježna posljedica rata, nego zato što je to bila odluka za stolom.
Ovakva interpretacija ima dalekosežan politički domet. Ako je RS mogla biti priznata političkom odlukom, logika Komšićeve izjave sugerira da se i njen status može preispitivati političkim putem. To ne znači najavu konflikta niti revizionizam granica. To znači preispitivanje legitimacijskog temelja jedne političke činjenice koja se decenijama predstavljala kao nepromjenjiva.
Komšićev nastup zato djeluje kao pokušaj da se oslobodi prostor za novu političku imaginaciju države. U trenutku kad je Dodik pod međunarodnim sankcijama, kada je pozicija RS-a sve više vezana za interese Rusije, a ne za stabilnost države, i kada Zapad ponovo pokazuje interes za jačanje centralnih institucija, njegova izjava nije tek historijska fusnota. Ona je narativna priprema terena za moguće promjene u ustavnom poretku, kada se međunarodne i unutrašnje okolnosti za to poklope.
Drugim riječima, Komšić ne govori o prošlosti. On govori o budućnosti.