Potez Trojke da prekine koaliciju sa SNSD-om i Miloradom Dodikom na državnom nivou ne može se posmatrati samo iz jednog ugla.
Nakon Dodikovog vrijeđanja genocida u Srebrenici na pregovorima u Konjicu, bilo je moralno i razumljivo prekinuti političku koaliciju s njim. Postoje stvari koje se ne mogu tretirati kao obična politička provokacija. Psovanje genocida nije samo uvreda žrtvama, nego direktan udar na najosjetljiviju tačku u Bosni i Hercegovini.
Međutim, iz ugla interesa države pitanje je mnogo hladnije: da li je Trojka imala plan za ono što dolazi nakon prekida sa SNSD-om?
Trojka je javno tvrdila da SNSD blokira evropski put, ugrožava Ustav BiH i opstruira donošenje ključnih zakona. To nije netačna dijagnoza. SNSD godinama koristi državne institucije kao prostor za blokadu, ucjenu i političko iscrpljivanje države.
Ali problem Trojke nije u tome što je prepoznala Dodika kao problem. Problem je u tome što nije dovoljno jasno pokazala kako će taj problem neutralizirati.
Ako prekidate koaliciju sa SNSD-om, onda morate imati odgovor na nekoliko pitanja: ko će donositi zakone bez SNSD-a, kako ćete vezati HDZ za novu većinu, kako ćete spriječiti da Čović ostane između Sarajeva i Banje Luke kao nezaobilazan posrednik, i kako ćete međunarodni faktor natjerati da blokade SNSD-a tretira kao ozbiljan napad na državu, a ne kao još jednu unutrašnju krizu u BiH.
Upravo tu se vidi slabost poteza Trojke. Prekid je bio ljudski i moralno opravdan, ali strateški nedovoljno pripremljen.
Zbog toga danas HDZ-ovi mediji mogu graditi narativ da je Trojka pogriješila jer je ušla u sukob sa SNSD-om. Taj narativ nije neutralan. Njegov cilj je prebaciti odgovornost sa osovine HDZ–SNSD na Trojku. HDZ se pokušava predstaviti kao racionalni čuvar stabilnosti, SNSD kao nezaobilazan predstavnik Republike Srpske, a Trojka kao neko ko je impulsivno srušio državnu koaliciju.
Ali ni taj narativ nije potpuno bez osnova. Ne zato što je SNSD bio dobar partner, nego zato što Trojka nije dovoljno hladno pripremila teren za otvoreni sukob. Trojka nije pogriješila zato što je označila Dodika kao problem. Ušla je taj u sukob bez jasnog plana kako da to pretvori u političku korist za državu.
Ako je cilj bio pokazati da Dodik nakon vrijeđanja Srebrenice i blokade evropskih zakona ne može biti normalan partner, Trojka je imala jak argument. Ali ako je cilj bio ubrzati evropski put, donositi zakone, očuvati funkcionalnost državne vlasti i smanjiti prostor za blokade, onda rezultat nije uvjerljiv.
Danas SNSD i dalje blokira. HDZ i dalje pokušava sjediti na dvije stolice. Državna vlast ne funkcioniše onako kako je najavljivano. A Trojka često ostaje u poziciji da objašnjava ono što ljudi već znaju: da Dodik blokira državu.
To nije dovoljno.
Ozbiljna politika ne završava na tome da se kaže ko je kriv. Ona počinje tek onda kada se pronađe način da se taj akter politički izoluje, oslabi i natjera da plati cijenu blokade.
Zato je najprecizniji zaključak: potez Trojke bio je moralno opravdan i ljudski razumljiv, ali strateški nedovoljno pripremljen.
To ne amnestira Dodika. SNSD ostaje glavni proizvođač blokada na državnom nivou. Ali državna politika ne smije biti samo reakcija na uvredu. Mora biti hladna procjena posljedica. A Trojka u ovom slučaju još nije dokazala da je imala dovoljno jak plan za dan poslije.