U sjeni uobičajenih političkih sukoba i dnevnopolitičkih spinova, odvija se jedan od najvažnijih geopolitičkih procesa u posljednjih nekoliko godina: ubrzavanje projekta Južne plinske interkonekcije. Riječ je o projektu koji, sam po sebi, nije posebno atraktivan široj javnosti, ali u energetskom i geostrateškom smislu mijenja odnose moći na prostoru jugoistočne Evrope. Upravo zato američki pritisak danas je jači nego ikada, a ključni politički test ne nalazi se u Sarajevu – nego u Mostaru i Hercegovini.
Energetska bitka Vašingtona i ruski trag u regionu
Sjedinjene Američke Države su jasno definirale cilj: potpuno potisnuti ruski energent iz evropskog prostora. To je globalni projekat koji se provodi već godinama, a ubrzan je nakon agresije na Ukrajinu. Evropska unija je već prekonfigurirala svoje tokove LNG-a, izgradila nove terminale i proširila alternativne rute. Balkan je posljednji prostor gdje Rusija ima djelimični energetski utjecaj, a BiH je jedna od rijetkih tačaka gdje se taj utjecaj još uvijek ostvaruje gotovo bez otpora. Zbog male potrošnje gasa, Bosna i Hercegovina nije ključna zbog tržišnog potencijala. Njena važnost je geopolitička. Južna interkonekcija je zamjena za monotoni pravac opskrbe koji dolazi iz samo jednog smjera, iz sistema kojim dominira Rusija. Ako se taj kanal diverzifikuje, ruski gas praktično ostaje bez ozbiljnog mjesta ulaza na zapadni Balkan. Odatle i ubrzani angažman SAD-a. Američki diplomati su u kratkom vremenu održali više sastanaka s federalnim i državnim nivoom vlasti. Trojka je ranije dala saglasnost za projekat i uskladila se s američkim zahtjevima. Time je politički prostor za raspravu sužen: ostalo je samo utvrditi gdje se nalazi prava blokada.
Zašto je sada sve usmjereno prema HDZ-u
Dok je političko Sarajevo dalo zeleno svjetlo, otpor se godinama generira u strukturama koje kontroliše HDZ. Radi se o borbi za energetske poluge moći u Hercegovini – kontrolu nad operaterima, nad budućim gasovodnim čvorištima, ali i nad unosnim infrastrukturnim projektima čija se vrijednost mjeri u stotinama miliona dolara. Zato američki pritisak u suštini nije pritisak na BiH kao cjelinu, nego na HDZ kao ključnog političkog aktera koji se nalazi između vlastitih lokalnih interesa i strateških zahtjeva Vašingtona. Taj položaj postaje sve teži. Otvoreno suprotstavljanje SAD-u bilo bi političko samoubistvo, ali pristajanje na projekt znači gubitak kontrole nad energetskim sektorom koji HDZ od raspada Jugoslavije posmatra kao svoj primarni strateški resurs.Upravo ta unutrašnja tenzija generira zastoj. Trojka je završila svoj dio posla, dok se u Mostaru odugovlači donošenje odluka, završavanje zakonske procedure i definisanje institucionalnih nadležnosti. Sjedinjene Države to jasno vide. Diplomatski je ton još uvijek uljudan, ali sadržaj je nedvosmislen: zna se ko koči.
Širi strateški okvir
Iako se projekt u javnosti često svodi na pitanje „ko će biti operater“, iza svega stoji mnogo šira slika. Diverzifikacija gasa na Balkanu dio je globalne energetske tranzicije koju Vašington i Brisel povezuju sa sigurnosnim politikama. Ako BiH ostane posljednja tačka ruskog gasa, cijeli region ostaje ranjiv na političko-energetske pritiske Moskve. Zato Južna interkonekcija prelazi granice ekonomije i postaje pitanje geopolitičke stabilnosti. Čović igra na tankoj liniji. Pokušava zadržati potpunu kontrolu nad energetskom infrastrukturom u Hercegovini, ali svjestan je da bi predugo odugovlačenje moglo dovesti do otvorene konfrontacije s SAD-om. A to bi značilo udar na cjelokupni politički narativ HDZ-a koji počiva na prozapadnoj retorici, evropskoj integraciji i partnerstvu s Vašingtonom.
BiH jeste mala, ali njena uloga nije. Južna interkonekcija nije projekat koji će promijeniti potrošačke navike ljudi, niti će gas učiniti jeftinijim. Njena suština je strateška: uklanjanje posljednje ruske energetske tačke iz regiona.
Zbog toga je američki pritisak postao jači nego ikad. A zato je i fokus sve više na Mostaru, jer se politički zastoj ne nalazi u Sarajevu, nego u strukturama koje godinama pokušavaju zadržati kontrolu nad energetskim sistemima Federacije. Ako se projekt pomjeri naprijed, BiH dobija sigurnosnu garanciju, diversifikaciju i veću međunarodnu poziciju. Ako ostane blokiran, odgovornost neće biti pripisana cijeloj državi – nego onima koji tu blokadu održavaju.